Čija su to lica,
Zategnuta gomilom briga.
Što prolaze ulicama, jedući,
Kosti sopstvenih tjelesa.
Lica vječito pospanih očiju,
Od premalo sna i previše,
Budnog kopanja po mislima,
Koje puštaju crnilo da se slijeva,
U odvodne cijevi pune mrzovolje.
Kakav si to ti,
Jadniče jedan, izudaran čizmama
Prokletih dobrovoljaca, koji ti doniješe
Dobro, zapakovano u paketiće uzaludnosti,
Podjeljene nekih prošlih Novih godina.
Kud si pošao,
Sada kad ti nigdje nije mjesto,
Osim u trećem razredu poslednjeg voza,
Koji je odavno krenuo sa početne stanice,
Znajući da te šine nikud ne vode.
Okreni se i pusti,
Nek se i drugi okreću,
Makar samo za tvojim tijelom,
Skupljenim u taj ofucani mantil,
Kojim pokušavaš dozvati kišu,
Kojom bi da spereš otrov ,
Koji je prokuljao iz vena.
Dakle, okreni se i pusti,
Neka teče sve što je tečnost,
I pročisti kloake, već usmrdjele do neba,
Onog istog neba, u koje pogledaš,
Svaki put kad pomisliš:
Dokle više ovako, pobogu brate!
Samo se okreni i pusti...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
