Tragičnost potiranja

 

Zaveden mitom napretka,

Mislim da sam bolji od svojih predaka,

Pametniji od svoje djece.

Iluzija razvoja me razara.

Braneći se od iskonske prirode,

Prezirem slabe i nerazvijene.

Otimam se od vječnog djeteta u sebi,

Učeći kako da  ubrzano. odrastem.

I steknem kontrolu nad životom,

Želim da njegujem dušu kroz vječno djetinjstvo,

Da u njegovim manama gledam vrline,

Makar i kroz bolno prepuštanje nesazrijevanju.

Potreba duše za djetinjastim u sebi,

Izaziva mi obilnu radost življenja,

Ali i tragičnu želju za njenim potiranjem,

Uvijek spremnom lavinom samoljublja,

Kroz naizgled neprobojnu branu moralizma.

Otimam se od vječnog djeteta u sebi...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Blago smirujuće stanje

 

Otrovne misli mi se vrte po glavi,

Zagađene gnusnom materijom uma.

Iz crnog, malo šta je ostalo da se plavi,

Na kraju puta, samo se pojavljuje šuma.

Sjedoh na kamen dok potok žubori,

To je jedno blago, smirujuće stanje.

Nešto mi priroda u uho govori,

Kako do ljepote, kad je trnovito granje.

U blizini začuh topot nogu,

Jedna srna protrča kroz zrak sunca.

Osjetih kako sam vrlo blizu bogu,

Ili to iz mene neprimjerenost bunca...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Strah gonim rukom

 

Dok hodam po trnju,
Đonove izlizah šuplje.
Bol izaziva misao krnju,
Oči se pomaljaju iz duplje.

Granica je dignuta odavno,
Tu ogradu hoću da srušim.
Makar i ne prošao slavno,
Preživjeću, jer manje se gušim.

Iz učmale, lijepljive tame,
Bezbroj stepenika penjem.
Neka ruka mi zagrlila rame,
Hrabri me, dok znojim se i stenjem.

Još hodam, penjem se na vrh,
Na leđima nosim tereta splet.
Ni ptice ne učiniše ni jedan prh,
Gledajući čovjeka što sebi je klet.

Penjem se, skoro sam na vrhu,
U trenu vidjeh da on ne postoji!
Samo put ka njemu ima svrhu,
Njime hoda onaj koji se ne boji.

Strah gonim rukom niz brdo,
Čujem kako u padu grebe stijenu.
Čujem, kao da antilopa krdo,
Uplašenim nogama gazi hijenu.

Strah gonim rukom....

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

U vazduhu lebdi zamrlost

 

Duga i studena ćutanja,

Šište iz tamnih dubina.

Vreme beskrajno.

Jedva vidljivi pokreti.

Ne vidimo se,

Ne čujemo se.

Sve je zastalo.

U vazduhu lebdi zamrlost.

Rastavljamo reči od reči.

Pitanja se šalju preko rovova.

Niko tišinu ne remeti.

Doživotno je ćutanje,

Iskidani slogovi se gube,

Propadaju nepovratno u ambis... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Izrešetan prazninom

 

Ležim izrešetan prazninom,

Iz svih rupa navire ništa.

Na licu nema tragova svijesti.

Novi dan se uveliko prikrada.

U gradu besmisla, kradu i ulice,

Prljave fasade čekaju čistije dane.

Nebom se oblaci skupljaju u gomile,

Osjećam da nečemu dolazi kraj.

Znam da kraj dolazi svakako,

Ne čekajući da ga prizivam

Ili pokušavam pobjeći,

Vidim ga, kraj jednog početka,

I nekako mi je lakše,

Mada to i nema mnogo smisla,

Osim u jednom gradu  velikog besmisla.. 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Talas prepuštenosti

 

Plašim se da nisam dorastao,
Strahu koji se obrušava,
Poput nagle erozije tla,
Ili tutnjave snijega kroz lavinu.

Nisam više stoik, sa šakama,
Na izbočenim, mršavim kukovima.
Nemam onaj stav sveznajućeg,
Niti pozu hrabro svemogućeg.

Plašim se da me sve manje plaši,
Život sabijen žestokim presama,
U tanku, vrlo tanku nit promjene,
Onog nedokučivog trena totalnog raspleta.

Samo je ostao trag onog mrguda,
Uklesan duboko u preoranim borama.
U koži lica, koja je pretrpila promjene,
Toliko vidne, da i ogledalo potamni.

Plašim se da nisam dorastao,
Ovom naglom talasu prepuštenosti,
Čoporima zvijeri koje ne reže,
Nego grizu i jedu bez glasa.

Plašim se... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Osunčana čula

 

U velikom ogledalu prolaznosti,
Igrala se golišava sjenka,
Neprekidne i postojane sveprisutnosti.

Pogurena pojava je isčezavala na tren,
Sva u raskoši neizmerne zgrčenosti,
Odavno nezaposlenih udova.

Trenutak mira se oslikao,
U trenutku prolaznosti,
Duboko se zanijevši,
Sunčajući sva čula,
Na suncu,
U nekoj maglovitoj,
Hladnoj i vlažnoj zemlji.

Malo toplote se širilo,
Iz kapljica vrele krvi,
Koja se pokušavala probiti,
Kroz nabrekle vene,
Jednog, vrlo skromnog čudovišta.

Ispadale su lude riječi,
Iz novog ludila,
Čiju srž jedino vrag poznaje... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Duboki muk-Covid-19

 

Koliko bola čovjek trpi,

U jednom danu, kada gore kosti!?
Iz koliko raspadanja se ponovo krpi,
Kada đavo krene da se gosti!?

Tutnji sila što raznosi zglobove,
U glavi samo vrelina klokoće.
Ne prizivam nikog, pa ni bogove,
Jedino stihija zna šta sa mnom hoće.

Oboren na koljena, klečim.
Šištanje je iz mene jedini zvuk.
Želim da urlam, ali slabašno ječim.
Uranjam duboko, u sopstveni muk.

Sa malo strasti kidiše mrak,
Svjetlost se gasi kao ulična rasvjeta.
Samo kroz ključaonicu uma, jedan zrak.
Kroz koji slutim nevidljivi dio svijeta.

U ovoj vasioni je bezbroj crnih rupa,
Kroz jednu propadam, dok naviru vrazi.
Svaka oštrina sad je potpuno tupa.
Sad se samo bol sa očajanjem mazi.

U danu kad život uzima drugu formu,
I najmanji pokret proizvodi otpor.
U srednji svijet, skrojen za ludačku normu,
Ulazim u finiš trke, za koju sam spor... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Trenutna frka

Nečujno kroz zrak letiš,
Malo ti sunce očima smeta.
Probaj na nokat da mi sletiš,
Prije nego od divlje postaneš sveta.

Ako je nokat malo,
Evo ti dlan, ruka cijela.
Na njoj ništa nije procvalo,
Kao što cvijeta tvoja bijela.

Ako je malo i ruka,
Evo me, tu sam  cijeli.
Možda ti budem trenutna frka,
Dok iz te tmine ne izađemo bijeli.

Ako je malo sve to,
Drži se čvrsto za stijene.
Postaćeš sigurno ime sveto,
Dozivano kroz ludačke pijene.

Vidiš li  svijetlo što blista,
Da li to tonemo ka dnu?
I u vodi si potpuno ista,
I u ovom, osušenom snu.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Dlakava stijena

Ti dobro znaš

Koliko sam crn

I da moram da se izborim

Za mjesto pod suncem.

Pokriven mahovinom,

Kao dlakava stijena,

Puštam crve iz praznog oka,

Dok se sablasti  roje.

Malo blijede krvi,

Otiče kao  sladak sok,

Iz duboko zarezane brezove kore.

Crni se put iznad glave,

Njime se šetaju potpuno u bijelom,

Vrhovi kose,  rešetajući sjene.

Sve što volim je tamno

I jedina boja si ti,

Potpuno naviknuta na puteve,

Toliko mračne, da im se ne nazire kraj...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Zbirka nestvarnih bića

 

Ljupka si i lijepa,

U pomješanim bojama,

Žalosti i ruža.

Duboko udišeš jutarnji vazduh,

Dok prolaze sjene,

Ljudskih utvara,

A hladan dan,

Nagovještava mraz,

Mirišući na  vlažnu zemlju

I jesenje lokve.

Očekivao sam osmijeh,

Ali je tvoje ćutanje,

Širilo gorčinu,

Preko odavno ugašene radosti.

Duboki očaj se provukao,

Preko dobro čuvane granice,

Ka sreći, tom neumoljivom  stanju.

Jutro je i dalje vlažilo,

Te suve, ispucale usne,

Koje grizeš,

Kao da su tuđe.

U tvojoj zbirci

Nestvarnih bića,

Jedino sam ja satkan,

Od maglovitog nehata

I teškog umora,

Opterećenog potrebom duše,

Da odbaci nakupljeni otpad,

Na deponiji bezglavih emocija... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Demoni ručaju u pola pet

 

Ludilo i laž me prati danima.

Gubim volju za bilo šta.

Što se više branim,
Dublji je očaj ispod.

Ne smijem gubiti vrijeme,
Jer osjećaj uvrijeđene sujete,
Nadolazi kao pješčana oluja,
Pred kojom pokušavam pobjeći,
A zadržati ruke pobodene,
U netaknutost prefinjene površine.

Demoni ručaju u pola pet,
Dok se mrak stapa sa plahošću.
Spremajući večeru od bezumlja.

Nepristupačan, rasčerupan, kivan,
Psujem svijet, koji me šamara,
Šakama dugim kao lopate.

Razgovaram sa sobom iza paravana.
Glas se meko odbija od platna.

Prigušen krik neke ptice,
Zabada mi se u srednje uho.
Ili je to prijetnja izrečena,
Iz usta izaslanika samog đavola,
Koji lagano klizi po ledu duše,
Usamljene i izbrušene ohološću... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Putujem beznačajan i siv

Putujem beznačajan i siv.
Pod kamen šapućući,
Bezbroj neizgovorenih riječi.

I sanjam kako krv otiče.
Starim i bijelim putevima,
Koji vode u centar grijeha,
U bestidnu radost opake zbilje.
U ljepotu prirode,  u taj nježan džep,
Nježniji od kože na stomaku,
Tek izrasle riđodlake keruše.

Putujem putevima obraslim,
U ljubav prema zemlji,
Stazama lakim, suludim i bolnim.
Hodam sav mokar i izmučen,
Mlatarajući rukama po vazduhu.

Hodam, jer ne znam drugo,
Gonim sam sebe u neprekidni niz,
Puke i debele neizvjesnosti.

Hodam jer mogu usput i da sanjam,
A sanjam svašta dok hodam,
Dok noge ne posustanu,

Na tom putu koji me uči blagosti,
Na putu koji me hrani mirnoćom,
Na tom putu na kojem zasviram i zaborav.

Hodam preko uvelog lišća,
Preko uvelog rađanja novog dana.
Preko svjetlosti i mraka.

Ispod zvijezda što mahnito opadaju,
Sa tamnog i teškog nebeskog svoda.

Dugim ekserima prikucanog u ništa.

Hodam, dok zvuk zvona,
Lomi precizno nanizane riječi.
Blijed kao pred voštanicom,
Onom pripaljenom prije svih vijekova,
Onom nikada, nedogorjelom... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Značajno drven

Bacih se u zrak,
Gdje ništa ne boli.
Po tijelu mi je mrak,
U ranama grumenje soli.

Nebo se slika u vodi,
Sunce zastalo u čudu.
Mrtav se upravo rodi,
U glavi i čopori budu.

Popeh se na prvi oblak,
Prašina ga boji u rumen.
Odjednom sam potpuno lak,
Ali još uvijek značajno drven.

Sumrak se razlio pred mrak,
I zemlja je meka, kad meko padam.
Zlo je dobru predložilo brak,
Anđelu iz pakla ipak se nadam.

Ništa se više ne pokreće,
Ničeg tvrdog ispod neba.
I moj korak nikuda neće,
Dok ga misao iz glave vreba.

Gase se već i zvijezde,
Trnu kao u letu svitci.
Crveni snovi uveliko jezde,
Nestaju tragovi prekinutoj bitci...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Foliranti

Foliranti prolaze svijetlom ulicom,

Vježbaju osmjeh u nebeskom ogledalu.

Poneka sjena se stopi sa licom,

Ego se ugnijezdio u udobnom sjedalu.

Iskrivljen je pogled dok se srećemo,

U neskladu javlja se osjećaj sklada.

U nježnost suviše grubosti mećemo,

Negdje između, tražimo malo hlada.

Proleti crna vrana osunčanim zrakom,

Samo sam stigao da je pozdravim.

Ako me pokrije sopstvenim mrakom,

Vratiću se u dan, ubrzo, kad ozdravim.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

Raspukla planina

 

Ludaci šetaju praznim glavama,

To je hod laganog davljenja, ubijanja.

Đavoli se penju okomitim granama,

Mjesec zatekoh u procjepu sijanja.

Noć je bila vrela, komarci su pili krvi!

Znoj je curio na isprane, zarozane plahte,

Ono što struji venama, noćas me trvi.

Tijelo mi voze neke elegantne jahte.

Čudesan prolaz vidio sam juče!

Pukla je planina ispod moje stijene.

Sve me tom otvoru žestoko vuče,

U njega i dan ubrzano primiče sjene.

Jesi li ti živa? da li sam ja mrtav?

Debelim đonom gazim to pitanje!

U nekom sam ćošku, skvrčen i drhtav.

Udavljenu noć grize jeftino svitanje...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav

Makljenović

Kasiopi-ogoljena ljepota

Po moru pliva prazno oko,

Dok dva talasa se ljube.

Ispod, modro plavilo tone,

Iznad, stratusi u ciruse se gube.

Ovo je sasvim lijep dan,

Njegov prenos je počeo u podne.

Donešen vjetrom direktno na dlan,

Odnosi misli bremenite, plodne.

Galeb je krilom nebo okrznuo,

Široki svod čempres još golica.

U jedno naručje mačiji stvor se drznuo,

Tražeći osmjeh sa preplanulog lica.

Maslina granom miluje kamen,

Pantokrator klizi niz ogoljenu goru,

Na jednom čelu je viđen kovrdžavi pramen,

Popunio je oko i utopio se u moru.

Kao da talas češka nebo...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Mozaik

Dok držim tvoju lobanju naručju,

Postao sam slaba karika u našem lancu.

Postao sam zvono na tvojim vratima,

Zvono koje ne najavljuje ničiji dolazak.

Popodne je i gori nebo i zemlja,

Samo se naše sjenke neznatno njišu.

Poznati nemir klizi niz mokra leđa,

Paučina hvata usporene misli.

Neshvatljiva nemoć me savija,

Na polovini tijela su sitni gmizavci.

Strah izbija iz larve i pretvara se u leptira,

Koji odleprša negdje, zajedno sa gađenjem.

Penjemo se polako, bolesnim nogama.

Prevješeni preko klecavih, lomnih koljena.

Izdaju nas noge, ali jezik može bez odmora.

Da ispriča sve naše sakate priče,

Koje bez ikakvog reda, upadaju jedna u drugu,

Ne trudim se da spojim taj mozaik,

Jer je lanac sećanja zauvijek pukao... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Jesmo li to mi

Kako smo to stigli ovdje?
Šta tražimo, koga čekamo?
Ko je to u nama što traži odgovore?
Jesmo li to mi u nama?

Dok se svijet proteže u beskraj,
Ima li smisla otimati trenutak?
Koliko traje osećaj bespomoćnosti,
Kad si ukopan u mjestu?

Nigdje ne odlazimo, ali smo odsutni,
Na stalnom putovanju kroz samog sebe.
Uzalud tražeći sve što je već nađeno,
Zbunjeni slutnjom o vječitom zaboravu.

Iluzija o vlastitoj postojanosti,
Rasplinjava se pred nijemim svjedocima.
Praveći paučinu od ostataka istine,
Koja bi izdržala i teže prepreke od to malo laži...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović