Nebeske uvale

Prosut po zemlji

Kao šareni pesak

Ugažen tragovima vremena

Iz kojeg je ponikao

Skroman žbun lavande

Voda se igra 

Sa kožom stopala

Noge vuku

Teret vekova

Poraz crpi sjaj

Oči su suve

Čarolija života 

Steže obruč

Ličnost je 

Izbrisana gumicom

Hladnoća obuzima

Čak i zvezde

Neuredno prosute

Po nebeskim uvalama

Prodoran glas 

Seče kao nož

Lice je nestalo

U dubokim očnim dupljama

Mlazevi svetlosti

Pišu neke reči

Tupe od 

Komplikovanog življenja

Neka pustoš

Klizi niz zid

Hvatajući čvrstim stiskom

Uzvišenu sujetu...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Bizarna rasprava

Dok se komeša sujeta

Znam da na moja pitanja

Neće biti odgovora

Pa ko sam to ja

I kome da sudim

Zasukanih rukava

Teram svoje strahove

Kroz otškrinut prozor

Usplahirene ličnosti

Opterećene pomamom življenja

Bizarnom raspravom

U uzavreloj glavi

Strepnja se uvlači

Kroz teška vrata

Neopozive spremnosti

Da izbacim navalu

Uskovitlane panike

Preko visoke ograde

Strpljive tajanstvenosti

Dok negde u blizini

Odjekuje pesma

Kojoj nisam saznao značenje

Nepristojno verujući

Da samo ja mogu

Dopreti do suštine

Cedeći sa usana

Nadmoćan osmeh...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Ako mi zoveš srce

Ako mi zoveš srce

Nedostupno je

Neki kvar na levoj predkomori

Radovi u toku

Bolje pljesni dlanovima
Vikni u prljav vazduh
Bar jednu česticu čistog

Umeš ti to

Ne zaboravi

Ponovi to mnogo puta

Stavi čvrsto šaku na grudi
Udahni
Izdahni

Jednom za dobro jutro
Stotinu puta za laku noć

Ako mi zoveš srce
Nedostupno je

Taj pogled
Što rašiva šavove

Oči sazdane od kristala
Kojima tetoviraš vesti
Iz zona probuđene svesti

Ruke koje gube dodir

Noge koje beže

Ako mi zoveš srce
Glasom koji reže
Nedostupno je

Možda smo se sreli
Posle nekog ozbiljnog nevremena

Pokisli od udara sujete

Smoždeni naletom gordosti

Možda upravo prolazimo
Jedno pored drugog

Ali To nije dovoljno blizu

Jer ako mi zoveš srce
Nedostupno je... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Put u prazno

Putujem direktno u prazno
Grad je ogoljen nemarom
Uz stijenu se penje i vjetar
Sikćući kroz brojne  šupljine

Nemoj mi pobjeći u nebo
Gore je ogromno saće od zvijezda
Neću te prestići svetlosnom godinom
Niti otresti sa ramena zvjezdanu prašinu

Želim da uđem u nevidljivu tvrđavu
I tamo ostavim sav teret iz bisaga
Tijesno stavljenih na iskrivljena leđa
Iz kojih isparava miris usamljenog ostrva

Šetam sa mislima koje se lome na pola
Surove brojke se kotrljaju u padu
Sujeta korača objema nogama
A za leđima joj odzvanja mrak

Zakopčan do grla idem dalje
Blizu sam kuće pune umornih dana
Vidim na prozoru poznato lice
Usko, izbrazdano i stegnuto u krutost

Koračam ka centru, plavom od ćutanja
Govorim sam sa sobom i sa ulicom
Gradeći konačnu verziju uspavanog klovna
Ogrnutog potpuno suvim kišnim mantilom

Koliko mogu da se prepoznam
Kada prođem sebi ispred očiju
Kome je okrenuta oštra strana prizme
Dok se budi um koji ništa ne mari

Zaspaću zauvijek u kolibi od borovine
Ustoličen u pucketavom odbljesku vatre
Iz davno ogaravljenog ognjišta
Čvrsto spojen sa nevidljivim tragom dima

Presamićen na pola, skoro do poda
Čekam neku riječ da se zabode
U polomljenu besprijekorno krivu kičmu
I podupre širom razjapljenu vilicu 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Demoni ručaju u pola pet

 

Ludilo i laž me prati danima.

Gubim volju za bilo šta.

Što se više branim,
Dublji je očaj ispod.

Ne smijem gubiti vrijeme,
Jer osjećaj uvrijeđene sujete,
Nadolazi kao pješčana oluja,
Pred kojom pokušavam pobjeći,
A zadržati ruke pobodene,
U netaknutost prefinjene površine.

Demoni ručaju u pola pet,
Dok se mrak stapa sa plahošću.
Spremajući večeru od bezumlja.

Nepristupačan, rasčerupan, kivan,
Psujem svijet, koji me šamara,
Šakama dugim kao lopate.

Razgovaram sa sobom iza paravana.
Glas se meko odbija od platna.

Prigušen krik neke ptice,
Zabada mi se u srednje uho.
Ili je to prijetnja izrečena,
Iz usta izaslanika samog đavola,
Koji lagano klizi po ledu duše,
Usamljene i izbrušene ohološću... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Iskrivljena prizma

Danas je dan, kad hodam gradom,
I pitam se, kog đavola tražim ovdje.
Prolazim pokislim ulicama, kradom,
Na kraju svake, slijep pogled bdije.

Ne vidim nikog i ništa ne tražim,
Osim malo prostora i svježeg zraka.
Samo hoću žestoku glad da utažim,
Glad što se kezi oštrim zubima mraka.

Tjesno mi je u ovoj sopstvenoj koži,
Pa cijepam sve što je skrojeno po mjeri.
Kidišu  ludaka horde, dok strah se množi,
Sva lica se keze, a pripadaju istoj vjeri.

Bojim se nadolazećeg primitivnog jada,
Što ulazi u krv, direktno kroz vene.
Kako to izbjeći,gdje  pobjeći i kada,
Kud god se okreneš, gad u tebe blene.

Na raskršću vrebaju čelične oči,
Gdje krenuti, dok strah grabi u desno.
Gazim na kočnicu, ali ništa više ne koči,
Sve je popucalo, svuda je užasno tijesno.

Gazim samo, a ne vidim kud hodam,
Prazna ljuštura, zategnute kože.
Na pijaci zalutalih, hoću sve da prodam,
I napokon odem, tamo gdje sve se može.

Ispod kapuljače je glava puna tjeskobe,
Smjenjuje se ravnodušnost i suzdržani bijes.
Kao pred prve nuklearne probe,
Odbrojavam od deset i počinjem ples.

Poznatim korakom grabim u tamu,
Skoro da trčim, kao bez duše.
Tamo gdje se ne vidi, ostavio sam samu,
Ozeblu misao, da svjetovi se ruše.

Još jedan okret, dok muzika svira,
Posmrtni marš sa ispucalim gudalom.
Još ovaj ples, nogama put bira,
Put do savršenstva, popločan budalom.

Jurišam svom snagom, na sve kapije,
Pjevajući pjesmu kojoj ne znam riječi.
Neka se samnom danas i Đavo napije,
Sutra će lično Bog da nas liječi.

Šta je to crno, što iz očiju vreba,
Sujeta, ego, prostor zaražen svijetom?
Tamo gdje idem, još samo korak treba,
Korak što odzvanja ovom planetom.

Danas je dan kad odlazim iz grada,
Očiju uprtih u vrh izlizane čizme.
Ispod kapuljače jedno ništa je sada,
Nastalo iz dijela besmislene prizme.

Šta je to crno, što iz očiju vreba...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović