Ph vrijednost

Dođe tako neki dan, koji te utjera u sebe.

Svim silama te pomete, zgrabi za kragnu.

Ako se odupreš, nevješto glumiš dobro raspoloženje,( osmjeh stuardese na licu), onda te odalami po tom istom, iskeženom.

Posle te bole vilice od keženja i sve ti je gore.

Skupi se neka gadna masa u grlu, ali i niže, negdje kod pluća ili u želudcu.

I tako raste, gamiže, prijeteći da obuzme cijelo tijelo.

Probam ga umanjiti sodom bikarbonom. Jedna kašičica na čašu vode.

Gadno je, ali mi razblaži kiselinu. Šta ću kad sam sav kiseo!

Kako da poravim tu ph vrijednost!? Šetnja po kiši? Ležanje sa piljenjem u plafon?

Usisavanje psećih dlaka(Đina se obilno linja)? To  pomaže dok radi usisivač.

Onda se nastavlja umijeće samoiscjeljenja, iza kojeg ostaju tragovi mučnog prolaza kroz nove staze, ugažene bijesom.

Dok u glavi jauče oluja, noge su hladne.

Žele se odvojiti i otići negdje svojim putem.

I ja bih ih pustio. Neka idu. 

Ali, šta ću sa glavom...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Žena bez pokreta

Kratak susret očiju.

Kliše nježnog zagrljaja

Ljepota bačene ruže

Pukotina poljupca koji ostavlja pustoš

Zvuci klavira
Dok protjerujem sumnju

Škripa prozora
Kroz ljetnju svijetlost

Igra zavođenja
Aperitiv na terasi
Utišan razgovor
Uz miris vlažne stijene

U lavirintu uzdaha
Treperi požuda
Nekog nepoznatog svijeta

Visoka i snažna
Žena bez pokreta

Snaga nagovještava želju

Lice okrenuto usnama
Naglo se izgubilo u sjeni

Pod krošnjom utišanog platana
Koji sa moćne visine
Broji konvoje pobijeđenih vijekova 

Dok joj na licu lebdi osmjeh

U kojem nema stida

Bez imalo gorčine

Samo traka sjaja

Kao posle toplo izgovorenih riječi

Nebo je sivo

Ali suviše je rano za oluju...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Ruši se krov

 

Sa zidova otpada malter
Kuća je sve bliže zemlji
Temelji teže da se ogole

Šta da nas drži gore
Dok život steže kandžama

Za šta da se uhvatiš u oluji
Koja te baca ko plastičnu kesu

Probudi se i kreni gore
Dok nisu svi otišli dole

Strpljivo udahni što dublje
I probudi se iz prokletstva sigurnosti

Imaš i ti nokte, ogrebi
Imaš zube, ujedi
Imaš i riječi, opsuj

Izađi iz te, dobro sređene bašte
Nema tu ničeg jestivog za tebe
Pronađi se u nekim plodnim krajevima
Probudi se i kreni.... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Demoni ručaju u pola pet

 

Ludilo i laž me prati danima.

Gubim volju za bilo šta.

Što se više branim,
Dublji je očaj ispod.

Ne smijem gubiti vrijeme,
Jer osjećaj uvrijeđene sujete,
Nadolazi kao pješčana oluja,
Pred kojom pokušavam pobjeći,
A zadržati ruke pobodene,
U netaknutost prefinjene površine.

Demoni ručaju u pola pet,
Dok se mrak stapa sa plahošću.
Spremajući večeru od bezumlja.

Nepristupačan, rasčerupan, kivan,
Psujem svijet, koji me šamara,
Šakama dugim kao lopate.

Razgovaram sa sobom iza paravana.
Glas se meko odbija od platna.

Prigušen krik neke ptice,
Zabada mi se u srednje uho.
Ili je to prijetnja izrečena,
Iz usta izaslanika samog đavola,
Koji lagano klizi po ledu duše,
Usamljene i izbrušene ohološću... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Riječi težine olova

Budeći  varljivo jutro,
I dalje grlim opojni san, 
Označim nekim znakom,
Nedostojnim imalo sjećanja.
Ako pogledaš iza ruba kreveta
Vidjećeš pristojne tragove ludila.
Vidjećeš tanku crvenu liniju.
Ustani i samo je pređi.

Davno si podigla sa dna,
Moje surove riječi, težine olova.
Pokušavajući da otploviš nekud,
Gdje sve bliješti dok se čuda udvajaju,
A ti pokušavaš da ih razumiješ.

I osmjeh ti se udvaja preko lica,
Tjerajući sjenku od blesavih misli,
Valjda zato što su skroz gnusne,
A ipak privlačne i sočne!

Nebo je uvrijeđeno pomodrilo.
Čekajući da podigneš pogled.
Ili mu daš bilo kakav znak,
Da osjećaš nadolazeću oluju,
Zapečaćenu mekanim plutom,
U flaši besramno ukusnog Merloa.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Snovi na vratima

U bajci života, ti si princeza,
Usamljeni hrast u sred oluje.
Tvoje lijepo od dobrog ne preza,
Sve što si ti, u osmjehu tu je.

Mnogo je tragova na tvom licu,
Sićušnih bora, mreže oko oka.
Kao kad čitavo jato se stopi u pticu,
I sve poplavi u vidu jakog otoka.

Opkolila si život sa svih strana,
Kao kad vojska osvaja teren.
U područiju sjećanja pukla je brana,
Voda je doprla u duše suteren.

Dole je sve mokro od navale suza,
Što stigoše kao nenejavljeni monsuni.
Čuju se jecaji neodsviranog bluza,
Nepostojeći zvuk što uši ti puni.

U bajci života, ti si još uvjek glavna,
Uloga je napisana samo za tebe.
U rođenom sokaku si postala slavna,
U sopstvenom grlu gorak ukus te grebe.

Mnogo će vode još proteći,
Dok snove ne ugledaš na vratima.
Koliko puta se trebaš opeći,
Dok na ugašenoj vatri sjediš satima.

Monsuni su prošli, pristiže suša,
Na licu se urezala još jedna bora.
Kao da je istetovirana duša,
Shvatila da hladne obloge staviti mora.

Sve što si ti, u osmjehu tu je...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Gordost

Čovječe mali si, zrno prašine,

Probudi se, dok još ima vremena.

Ako te oluja po glavi ošine,

Ostaćeš bez izumirućeg  plemena.

Osjetićeš  bijes  ove planete,

Možda te za to nije briga.

Iz nje će da lete rakete,

Njena utroba će da ih riga.

Prigni  glavu malo prema dole,

Obriši  gordost iz halapljivog oka.

Rane će sigurno manje da bole,

Kad krenu udarci  sprijeda i sa boka!

U svjetu  smo  razularenog  krda,

Neizbježan je stampedo, sudar rogova.

Nešto se ubrzano pomalja  iza brda,

Da li se to survava bijes bogova!?

Prigni  glavu...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Zovem te

Zovem  te, ovog časa,evo sada,

Zar ne čuješ kako vazduh para glas?

Ti si mi  još  ostala jedina nada,

Zovem te,lajem  kao preplašen pas.

Ne odazivaš se, nigdje te nema!

Ništa ne vidiš i još manje čuješ.

U meni olujno ljeto se sprema,

Gvožđe je usijano,čeka da ga kuješ.

Ako ipak do tebe dopre neki zvuk,

Niz  zidove snova  počne kapati.

Čućeš ga kao gromoglasni  muk,

Šapat će noćas uho da ti napati.

Gvožđe je usijano...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Crvenokožna

Slapovi  kose ti pršte niz leđa,

Iz  čudnog  sna se noćas budim.

Misao o tebi , još uvjek me vrijeđa,

I čini me potpuno  blesavim, ludim.

Privlačiš se , puziš kroz  ledenu travu,

Osjećam  te  u zraku, svuda po sebi.

Lomiš me, kidaš tu neotključanu bravu,

Sve što je iza vrata, iznosim i bacam tebi.

Negdje se čuje vjetar, kako  zanosi  grane,

Okreni  se, pokaži   crvenu boju kože.

Noćima  ti bojiš u crno moje dane,

Kao igla, crpiš iz vena sve što se može.

Pogledom pratim  mekanu liniju vrata,

Niz leđa se kotrljaju, klize  kapi znoja.

Nikada  ti  olujama  nisi bila data,

Slijećeš mi na dlan, pčelo, odbjegla iz roja.

Ruke pružaš i grliš nebesko plavo,

Niz noge se protežu  dugačke ceste.

Imam te na ramenu, crnokosa glavo,

Sve što je bilo, znaš da i sada jeste...

Dopisnik iz Džepova  Snova:

Branislav  Makljenović