Žena bez pokreta

Kratak susret očiju.

Kliše nježnog zagrljaja

Ljepota bačene ruže

Pukotina poljupca koji ostavlja pustoš

Zvuci klavira
Dok protjerujem sumnju

Škripa prozora
Kroz ljetnju svijetlost

Igra zavođenja
Aperitiv na terasi
Utišan razgovor
Uz miris vlažne stijene

U lavirintu uzdaha
Treperi požuda
Nekog nepoznatog svijeta

Visoka i snažna
Žena bez pokreta

Snaga nagovještava želju

Lice okrenuto usnama
Naglo se izgubilo u sjeni

Pod krošnjom utišanog platana
Koji sa moćne visine
Broji konvoje pobijeđenih vijekova 

Dok joj na licu lebdi osmjeh

U kojem nema stida

Bez imalo gorčine

Samo traka sjaja

Kao posle toplo izgovorenih riječi

Nebo je sivo

Ali suviše je rano za oluju...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

POŽAR

Prolaze zvuci kroz glavu,

Čuje se koncert ptica.

Prsti češkaju kosu plavu,

Malo se spuštaju i  do lica.

Na licu osmjeh blijedi,

Dok oči svijetle ko svijeće.

Ako ih zatvoriš, poljubac slijedi,

Po kapcima ti par kapi slijeće.

Pramen kose mi golica rame,

Prstom ga savijam u spiralu.

Ispuštam pljuvačku, poput Lame,

Po dugačkom vratu, kao Ždralu.

Kažiprstom niz lijevu ruku,

Koža se ježi i blista.

U grudima, kao da dva srca tuku!

U glavi, kao da nema ništa.

Prsti putuju beskrajno, dugo,

Silaze putevima svile.

Ne znaju gdje, ni šta bi drugo,

Ni kakve ih to vuku sile.

Zaborav opušta nabrano čelo,

Gomila brige pada u ambis.

Tijelo leži na okupu, cijelo,

Noktima me grebeš kao Ris.

Otimam se ludačkoj težnji,

Da padnem u mekano krilo.

Ne opirem se užasnoj čežnji,

Malo je ostalo od onog što je bilo.

Tonem kao u živo blato,

I ne pokušavam da se čupam.

Tonem, ali ništa zato,

Sve dok ti se u osmjehu kupam.

Svaki zvuk je utišan, ćuti,

Dodir postaje bolno nježan.

I svaka pora se na drugu ljuti,

Dok širi se niz elastični gležanj.

Iskra je upalila vatru,

Već se čuje kako bukti.

Požari će da me satru,

Zvijer kreće da urla, hukti.

Plamen se uvija, po tijelu liže,

Pali se sve što je u meni suvo.

Potpuno si uz mene, ne može bliže,

Izgorjesmo skroz, u ovo doba gluvo.

Požar kovitla, ječi, puca,

Kao da gori šuma Bora.

Na vratima uma neko kuca,

Kao da se prišunjala zora.

Ne volim kad svitanje rani,

Pa me iz praha vraća u javu.

Volim kad zaspiš na mojoj strani,

Volim kad mirišem ti kosu plavu.

Miris paljevine i miris kose,

Mješa se sa mirisom bluda.

Na grudima sija par kapi rose,

Na koži znak da si po meni...svuda.

Ne želim da zaspim ni tren,

Želim da gledam kako ti spavaš.

Da nad glavom ti budem sijen,

A ti mojom željom upravljaš.

Jutro se već iscerilo, pljuje!

Gasi požar, smije se vatri.

Jutro nas ko Vrana kljuje,

Hajde ludo, jutros me satri!

Satrven, samljeven, lud na pola,

Smanjen na mjeru-nula, nula.

Volim kad po meni ležiš gola,

Ne volim, kad  od karata, raspadne se kula.

Jutro se iscerilo i pljuje...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Čudesna

Još si, onako, čudesna...

Ništa se nisi promjenila,

To je oduran, čuveni fol!

Očima dodaj malo sjenila,

I to će biti kao u fudbalu gol.

Još si, onako, čudesna,

Bez obzira što oko te ne vidi.

Još si u meni  prelijepo bijesna,

Još se na tebi nasučem, kao na hridi.

Na tebe padam kao kometa,

Kao potpuno strani objekat.

Davno sam tvom poljupcu bio meta,

Vrijeme je isteklo, nisam gledao u sat.

Još si onako čudesna,

Isto se privijaš uz dlan.

Usnu ti grizem, a sva je tijesna.

Po njoj  naslućujem novi dan.

Na tebe padam kao kometa...

 Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Oko

Samo što pogledom skliznem po opalom lišću,

zaboli me misao o tebi.                                                      

Jesen te, svojom rukom, 

ubacuje u rasušenu i raspuklu dušu.

                                                                  

Onda, kada pomislim da ne živiš više u meni,

da sam te ugušio, protjerao, skačeš mi na rame, već otežalo od sjećanja.

Tresem se. Putujem u prošlost .                                                                                         

Stojiš na kraju svake ulice kojom prođoh.

Samo stojiš i gledaš, tim okom od sna.

                                         

Roniš mi po krvotoku. Bubre vene punjene željom.

Ubrizgan bol tutnji u glavi.

                                         

Kidam se na komade, i bacam u pećine uma.

Tamo sa zidova curi ludilo.                                                          

Sav sam ludilo, kada mislim o preklapanju tvojih trepavica.

O trenu kada su ih lizale suze.

                      

Ovlaženih vrhova otkrivale oko. 

Crno i kišno.                                                                                                          

Oko, puno zaboravljenih pogleda.

Oko, zgužvano poljupcima. Oko...

                                                                

Ženo, ubij me crnilom zjenice.

Prospi to mastilo po mom plavilu. Svrgni me sa trona tuge.                         

Ogrni se čvrstom namjerom , ispljuni me i zgazi.

Spriječi ovog  gmaza da ti upija sjaj.                                   

Budi ulicama početak i kraj. Budi meni brana.

Samo još jednom, okrzni me suncem.

                                          

Pusti zrak da me sprži i razlije.

Sastruži me obrvama i okači na uho vjetru.

                                                        

Zaboravi me, ženo...jer ja tebe ...ne mogu.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović