Žena bez pokreta

Kratak susret očiju.

Kliše nježnog zagrljaja

Ljepota bačene ruže

Pukotina poljupca koji ostavlja pustoš

Zvuci klavira
Dok protjerujem sumnju

Škripa prozora
Kroz ljetnju svijetlost

Igra zavođenja
Aperitiv na terasi
Utišan razgovor
Uz miris vlažne stijene

U lavirintu uzdaha
Treperi požuda
Nekog nepoznatog svijeta

Visoka i snažna
Žena bez pokreta

Snaga nagovještava želju

Lice okrenuto usnama
Naglo se izgubilo u sjeni

Pod krošnjom utišanog platana
Koji sa moćne visine
Broji konvoje pobijeđenih vijekova 

Dok joj na licu lebdi osmjeh

U kojem nema stida

Bez imalo gorčine

Samo traka sjaja

Kao posle toplo izgovorenih riječi

Nebo je sivo

Ali suviše je rano za oluju...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Iza zida

Bio sam dugo u zatvoru,
Duša se zaglavila iza zida.
Smrdilo je kao ispod repa tvoru,
U ćošku smrvljen od ljepljivog stida.

Noktima sam izgrebao rupu,
Provukao se brzo na drugu stranu.
Osjetio sam odjednom želju tupu,
Da se popnem na neko drvo, granu.

Popeh se i ugledah svjetlost,
To mi se sunce smijalo u brk.
Ponovo sam na ovoj planeti gost,
Noge se mogu opet dati u trk.

Obasjan i misli potpuno čistih,
Izabrah opciju-odmah sloboda!
Neću više bježati od istih,
Jer su veoma pitke, kao voda.

Raširih ruke kao krila,
Kao da ću da poletim.
Pomaže mi vrlo jaka sila,
Ne osjećam se više prokletim.

Sunce mi se smijalo u brk...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Свиђа ми се

Nijemi pogled

Prošetam sa svojim duhom,
I gledam ljude mrgudnih lica.
Glasova nema, utihnuli na suhom,
Samo se oglašava poneka ptica.

Zaustim nekome pitanje,
Samo nijemi pogled zija.
Prođem, nastavljam skitanje,
Uz ćutanje, više mi prija.

Noge stopalima gaze travu,
Jedna glista se proteže jako.
Za malo da načepim nogu mravu,
Dok me par očiju zagleda mlako.

Ne želim više ništa, nikoga pitati,
Idem dalje, malo pognute glave.
Uskoro će redovno početi i svitati,
I onima što od stida  poplave.

Još šetam sa svojim duhom,
Sad mi već na ramenu čuči.
Zujimo skupa sa jednom muhom,
Dok njeno krilo mi u uhu huči.

Još šetam sa svojim duhom...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Udavljenog ponosa

Nismo htjeli da vidimo,
Okretali smo u stranu glave.
Zato se danas jako stidimo,
Kraj grobova,ispod trave.

Nismo znali jer nismo htjeli!
Koliko oštrih pitanja nas reže?!
Jutros smo kao kreč bijeli,
Jer budne noći u svitanja biježe.

Pred Bogom stojimo pokunjeno,
Prezreni cvilimo udavljenog ponosa.
Pogled u vrhove cipela, zbunjeno,
Ne dopire dalje od vlastitog nosa.

Hajde! Pokaži na zlo što raste!
Pokaži ga ispruženom rukom!
Učini kraj te trule, bolesne kaste!

Crnu ovcu zamjeni bijelim vukom!

Pred Bogom stojimo pokunjeno...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Veliko srce

Negdje u meni gore vatre,

Udišem sopstveni dim i idem,

Daleko, tamo gdje se ništa ne čuje,

I vrijeme, uglavnom ne postoji.

Udišem dim i padam...

Najbolje znam sta rade vjetrovi,

Kad polude i raznose pepeo,

Tek ugašenih, hladnih požara,

Dok dan napušta stalno utočište.

Udišem dim i idem...

Koraci se pretvaraju u trk,

Gazim nogama svoju sjenu.

Zakačenu za povijena leđa,

I probijam se u topli mrak.

Udišem dim i idem...

Saplićem se dok trčim,

O eho udaraca potkovanih cipela.

Grabim od ptice jedno krilo,

Jer nemam vremena da čekam cilj.

Udišem dim i idem...

Padam na koljena, a iz poderotine,

Poteče tanak mlaz cinizma,

I vene prokrvariše  bojom  mastila,

Dok veliki slikar vuče poslednji potez.

Udišem dim i idem...

Podigoh pogled, a drvo se raširi,

Pred očima crvenim od stida.

Polako ustadoh i zagrlih debelo stablo,

Osluškujući otkucaje velikog srca.

Udišem dim i ustajem...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović