Životi

 

Prazni životi kao kuće
Sa zakucanim vratima
Čekaju da budu juče
Završeni u ubogim satima.

Više nije vrijedno truda
Sigurno je moglo bolje
Znao bi zašto i kuda
Uz malo dobre volje

Znaš čemu si prišao
Sve je uzelo gotovu formu
Kako si u sebi život stišao
Zadao poptuno pogrešnu normu.

Put ka cilju nije trajao dugo
Jer je isti potrošen u tami
Sabiti se u sebe, a šta drugo
Sa đavolom umrijeti u istoj jami

Narasta hladnoća i gorčina
Nemaš gdje iz tog mraka
Skupljaš nazive za sto zločina
Ne puštaš unutra ni mrvicu zraka

Blistave zlatne linije
Svijetle u  osušenom snu
Sve si pojeo iz prazne činije
Drhte ti noge, dok hodaš po dnu

Uzmi taj ključ i baci u blato
Napiši pismo i ostavi kraj puta
Neko će pronaći to zakopano zlato
Upaliti svijeću za dušu koja luta

Ludak je pušten na slobodu
Pišem rukopisom jednog stranca
Ujutru, kad sve zvijeri kućama odu
Ispraviću leđa ispod zategnutog ranca 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Nevidljivi prtljag

Ćutiš kao beskrajna pustinja.

Nemam snage da pokrenem pesak.

Stojim tu i sam  neugodno ćutim,

Poput naslaganog kamenja u ogradi.

Znam da i ti nosiš uvek,

Sve stvari spakovane u  obični kofer.

Ne bojiš se onoga što te čeka preko.

Svoj jednostavni život nosiš,

Kao nevidljivi prtljag.

Odlaziš bez pravca i cilja.

Tama je poklopila smisao.

Da li ćeš naći tu poslednju tačku,

Strepiš li od prelivanja gorčine,

Preko uredno poređanih minuta,

U nizovima velikog kolebanja?

Odluči se i kreni, šta god nazvala ciljem.

Kreni već jednom,  u nešto bez imena,

Izleči se od te zaraze čekanjem.

Smrt ne voli svedoke!

Samo kreni, do đavola!

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Veliko srce

Negdje u meni gore vatre,

Udišem sopstveni dim i idem,

Daleko, tamo gdje se ništa ne čuje,

I vrijeme, uglavnom ne postoji.

Udišem dim i padam...

Najbolje znam sta rade vjetrovi,

Kad polude i raznose pepeo,

Tek ugašenih, hladnih požara,

Dok dan napušta stalno utočište.

Udišem dim i idem...

Koraci se pretvaraju u trk,

Gazim nogama svoju sjenu.

Zakačenu za povijena leđa,

I probijam se u topli mrak.

Udišem dim i idem...

Saplićem se dok trčim,

O eho udaraca potkovanih cipela.

Grabim od ptice jedno krilo,

Jer nemam vremena da čekam cilj.

Udišem dim i idem...

Padam na koljena, a iz poderotine,

Poteče tanak mlaz cinizma,

I vene prokrvariše  bojom  mastila,

Dok veliki slikar vuče poslednji potez.

Udišem dim i idem...

Podigoh pogled, a drvo se raširi,

Pred očima crvenim od stida.

Polako ustadoh i zagrlih debelo stablo,

Osluškujući otkucaje velikog srca.

Udišem dim i ustajem...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović