Ne ostani u mraku

Samo udahni i odmah kreni,
Putem kojim niko neće.
Ostavi opravdanja u pjeni,
Stvorenoj od očekivanja sreće.

Stani čvrsto na sred puta,
Pogledaj u nebo i sebi reci.
Kuda će duša da ti luta,
Ako joj let zabrane preci.

Stegni jako te drhtave šake,
Prevuci preko prašine cipelu.
Pokaži  zube, još uvjek jake,
Da te ne pominju sutra u opjelu.

Kreni i potpuno vjeruj sebi,
Osjeti miris promjene u zraku.
Hodaj pravo, da se okrenuo ne bi,
Uhvati to svjetlo, ne živi u mraku.

Pokaži svoje zube...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Veliko srce

Negdje u meni gore vatre,

Udišem sopstveni dim i idem,

Daleko, tamo gdje se ništa ne čuje,

I vrijeme, uglavnom ne postoji.

Udišem dim i padam...

Najbolje znam sta rade vjetrovi,

Kad polude i raznose pepeo,

Tek ugašenih, hladnih požara,

Dok dan napušta stalno utočište.

Udišem dim i idem...

Koraci se pretvaraju u trk,

Gazim nogama svoju sjenu.

Zakačenu za povijena leđa,

I probijam se u topli mrak.

Udišem dim i idem...

Saplićem se dok trčim,

O eho udaraca potkovanih cipela.

Grabim od ptice jedno krilo,

Jer nemam vremena da čekam cilj.

Udišem dim i idem...

Padam na koljena, a iz poderotine,

Poteče tanak mlaz cinizma,

I vene prokrvariše  bojom  mastila,

Dok veliki slikar vuče poslednji potez.

Udišem dim i idem...

Podigoh pogled, a drvo se raširi,

Pred očima crvenim od stida.

Polako ustadoh i zagrlih debelo stablo,

Osluškujući otkucaje velikog srca.

Udišem dim i ustajem...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Šetnja

Mokrom ulicom pristižu koraci,
Tuku asfalt razljućene pete.
Iz ćoškova bježe ustajali mraci,
Dok prolazi ona i kipovi lete.

Budi se i čudi, pospana Slavija,
Srpski vladari ne vladaju sobom.
Golub sa Venca za nju navija,
Jutro je učinila najljepšim dobom.

Terazije lagano spaja sa Knezom,

Na trgu sa konja, jahač je mjeri.

Mada su zatvorene, teškom rezom,

Jedna za drugom otvaraju se dveri.

Mokrim pločnikom odzvanja korak,

Cipelu na tren, žuti list dotače.

Sa jednog prozora pobježe mrak,

Kroz jednu granu vjetar krenu jače.

U venama joj teče vrela mladost,

Osmjehom tminu pretapa u sjaj.

Svaki njen pokret izaziva radost,

Svaki njen pogled odvodi u raj.

U odbljesku sunca kupa se beton,
Vazduh je gust i pomalo mlak.
Za igru prestola, ubacila je žeton,

Sa nebeskog štrika skinula je oblak...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović