Veliko srce

Negdje u meni gore vatre,

Udišem sopstveni dim i idem,

Daleko, tamo gdje se ništa ne čuje,

I vrijeme, uglavnom ne postoji.

Udišem dim i padam...

Najbolje znam sta rade vjetrovi,

Kad polude i raznose pepeo,

Tek ugašenih, hladnih požara,

Dok dan napušta stalno utočište.

Udišem dim i idem...

Koraci se pretvaraju u trk,

Gazim nogama svoju sjenu.

Zakačenu za povijena leđa,

I probijam se u topli mrak.

Udišem dim i idem...

Saplićem se dok trčim,

O eho udaraca potkovanih cipela.

Grabim od ptice jedno krilo,

Jer nemam vremena da čekam cilj.

Udišem dim i idem...

Padam na koljena, a iz poderotine,

Poteče tanak mlaz cinizma,

I vene prokrvariše  bojom  mastila,

Dok veliki slikar vuče poslednji potez.

Udišem dim i idem...

Podigoh pogled, a drvo se raširi,

Pred očima crvenim od stida.

Polako ustadoh i zagrlih debelo stablo,

Osluškujući otkucaje velikog srca.

Udišem dim i ustajem...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Mećava

Mećava je misao zatrpala snijegom,
Ledenice krckaju,oči guraju vani.
Tijelo se odvuklo sa napaćenim zbijegom,
Gnoj se već razlio po otvorenoj rani.

Mrak me uzjahao i podbada u trk,
Ulica odjekuje od potkovanog đona.
Ulazim u grad potpuno hladan i mrk,
Znajući da ne postoji bezbednosna zona.

Uz jedan prozor slabo svjetlo se penje,
To malo žute je ukrotio slikom led.
U krošnji ostarjelog kestena vjetar stenje,
Dok je mjesec prosipao srebro, kao da je sijed.

Počinjem globalno da se topim i ledim,
Po nekad sam tvrd, po nekad tečan.
Sa mjesecom i sam po malo sijedim,
Sa vjetrom sam i sam po malo vječan.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović