Divlji krik

Divlji krik
Jeste bol celog sveta

Mučenički bol
Koji bukti kao plamen

Savladan
Između neba i zemlje

Bezgranično prokletstvo

Samrtni strah

Umreti vrišteći
Ili tiho, šutke

Crno klupko
Ustalasano u tami

Bol u razrogačenim očima

Siluete otvorenih usta
U predelima pod maglom

Gde se svaka stopa
Crveni od prolivene krvi
A brda debljaju
Od narastajućeg groblja

Vatra bukti

Nema izlaza

Osim zakoračiti duboko
I pustiti da gori telo

U rasprsnutoj zemlji
Koja se otvara
Na svaki vapaj
I grčevit stisak

Ili na dnu neke jame

Strahovite slike plivaju
Na porušenim zidovima

Zemlja je besna

Lomi se svetlo preko tame

Istrošen je vazduh

Ne dopire do pluća

Ubijeni smo više puta

Istrgnuti od zemlje
Stršimo do neba... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Biće kiše

 

Biće kiše.

 Nebo ubrzano rađa tamne oblake

 Nešto me probada u kolenu

Telo se buni 

Valjda ima neki razlog

Nepoznat stanovnik otključao vrata

Da ga pozdravim ili izbacim

Možda nema loše namere

Jesam li budan

Sanjam

Ne

Dotaknuh koleno

Boli 

Ne sanjam

Ustajem 

Škripi patos

Iza zavese namršteno

Kiša će

Lep dan ne oprašta mrzovolju

Zato se izvlačim iz jutra, tiho kao mačak

Nosim ga u zubima  iz zemlje čuda

Bacam u jamu tišine

Vekovna prašina mi je na licu

Otvorih vrata

Jedan zrak sunca buši gusti oblak

Biće kiše

Slomiću i ovaj dan na komade, kao pogaču 

Umočen u malo soli, može da me dovede do večeri

Posle ću lako

Mrak sve pokriva,samo ako se ne pali svetlo

Sam sebi  sam prijatelj 

Dobro zvuči, ako se izbrusi...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Retrovizor

Tek probuđeno sunce,

Sjuri se niz jedan uglačan oluk,

Pravo u oči sivoj mački,

Dok je protezala pospano tijelo.

Jedan zrak se prebacio,

Preko limenog, hladnog krova,

Cijepajući jutro na dva dijela,

I čineći da noć postane otpadak.

Zlatna nit jedva proviri lagano,

Pa preko krova naglo pade u bezdan,

Jednog odvoda sa rešetkama,

Grčevito se držeći za parče stakla.

Zanijemila od previše svjetlosti,

Vrana je bijesno ispustila orah,

Gledajući sa elektro vodova,

Kako se asfalt ubrzano približava.

Niz strminu pokvašene ulice,

Klizi stari i reumatični Reno 4,

Na čijem lijevom retrovizoru,

Sunce i žena popravljaju frizuru.

Jutro se otelo od noći...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Jutro na Avali

        

                                              

Nije kome je namenjeno, nego kome je suđeno. Trebali smo ići na Rudnik, ali svi junaci ostadoše u toplim domovima. Tri musketara se odlučiše za bližu opciju, Avalu.

Avala je nekako skrajnuta iz naših misli, skoro da je i zaboravimo. Onda dođe momenat kad je se setimo i lupimo po čelu:

-Hoćemo na Avalu?

-Daaaa!

Tu se nema šta specijalno pripremati. Malo toplija odeća, neke čizme, sendvič, voda i...osmeh. Čak i ako je prazan ranac, osmeh ga popuni skroz.

Provesti par sati u prirodi? Tako je!

Ništa rano, tek u devet krenusmo. Autom za čas: 20 minuta. Parkiranje u Pinosavi. Protezanje na početku staze. Pozdraviše nas dve devojke. U patikama su i idu na trčanje do vrha. Svaka čast!

Već kod izvora Sakinac nas obuze tišina. Magla se spustila nisko. Sneg škripi pod đonovima. Vrabac nešto dobacuje. Jutro se ne usuđuje pokazati u celosti...

Prtim stazu ka vrhu. Para izlazi  mlazovima iz usta. Telo se zagreva. Dobro je...

Ivona upita:

-A zašto ne idemo očišćenom stazom?

-Zato što je očišćena.

-A, da. Lep odgovor.

Ubrzo izađosmo i na tu, očišćenu stazu. Dočekaše nas kučići sa podmlatkom. Neko se već obradovao.

Pred sam izlazak na vrh, magla je naglo propustila nekoliko sunčevih projektila. Za čas nastade pozlata u sivilu...

Sretosmo svega nekoliko šetača. Dok se vazduh od -6C zabijao u pluća, oči su vlažile od lepote. Pristojan mir je sletio na ramena. Da, da. Lepo je...

-Hoćemo do doma?

-Kojeg? Doma omladine?

-Planinarskog!

-Naravno! Čaj kraj kamina nam se smeši.

Stazom ispod TV postrojenja se spustismo u utrobu tišine. Samo se čulo pucketanje drveća, okovanog belim. Sa jedne grane se naglo otkide Jastreb i bešumno  se stopi sa sivilom. Oborena stabla pričaju priču o prolaznosti...

U pola dvanaest došetasmo u restoran planinarskog doma Čarapićev brest. Vatrica naložena. Jedna ekipa upravo odlazi. Zauzimamo počasna mesta uz sam kamin. Osećaj topline dopunjavamo sa vrelim čajem. Kao da zapucketa malo i u duši...

-Eh, ovako bi magla ceo dan-oglasi se Ivona.

-Super! Pa da krenemo nazad.

-Što si grozan!

Da, moglo bi se ovako vazdan, ali neka nas još malo na snegu.

Pustismo da nam se telesne mašine zagreju, penjući se stazom prema Avalskom tornju. Izniče pred nama kao ogromno koplje. Baš tim šiljatim delom je probio maglu, zadirući u nebo, zaleđeno i plavo.

Na istom mestu isti kučići, vrte istim, obradovanim repovima. Ovaj put više ljudi. Deca jure na sankama. Glasovi skidaju inje sa grana. Avala se smeje...

Brz spust, onom, očišćenom stazom. Na parkingu nas strpljivo čeka Goranov Reno, onaj kojem nikad ne zapamtim naziv.

Već u dva sata Beo grad nas ponovo  privija sivilom.

Od sumraka do svitanja, nije bilo, ali jeste Od doručka do ručka.

U toplom stanu, zamirisa nešto iz tople rerne i bi uskoro posluženo toplom rukom. I ono malo duše, za čas postade...toplo.

Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav  Makljenović

Mećava

Mećava je misao zatrpala snijegom,
Ledenice krckaju,oči guraju vani.
Tijelo se odvuklo sa napaćenim zbijegom,
Gnoj se već razlio po otvorenoj rani.

Mrak me uzjahao i podbada u trk,
Ulica odjekuje od potkovanog đona.
Ulazim u grad potpuno hladan i mrk,
Znajući da ne postoji bezbednosna zona.

Uz jedan prozor slabo svjetlo se penje,
To malo žute je ukrotio slikom led.
U krošnji ostarjelog kestena vjetar stenje,
Dok je mjesec prosipao srebro, kao da je sijed.

Počinjem globalno da se topim i ledim,
Po nekad sam tvrd, po nekad tečan.
Sa mjesecom i sam po malo sijedim,
Sa vjetrom sam i sam po malo vječan.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Buba Lu

Nebo se plavom boji,
Curi odozgo u nijansama.
Čuperak od svih, plav je koji?
U moru plavog, kao da si sama.

Nebo je plavo, nigdje zvuka.
Samo oblak izviruje bijelo.
Kao da me dotače tvoja ruka,
Osjetih cijelim, tvoje tijelo.

Nebo je plavo, iznad naših glava,
Skinuto sa ogromnih nebesa.
Nebo je plavo, a i ti si plava,
Plav je početak našeg plesa.

Nebo je moj prostor kojim  letim,
Vidiš li tu, pomalo  ukletu, pticu?
Osjećaš li kako ti plavom prijetim?
Pa tu sam ti sletio, na ramena ivicu.

Nebo se zacrni, kad te nema,
I tu crnu moram da bojim u blu.
Nešto se lijepo odavno sprema.
Sva u plavom, došla je Buba Lu.

Nebo je blu...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Ona

Kao san, samo titra, obuzima ,

Kosa joj pada niz ramena

Na prepad dolazi i uzima,

I ono skriveno ispod kamena.

Dodir joj je surovo nježan,

Od takvog oružja nema odbrane.

Pogled vreline, a ledeno sniježan,

Tijelo je upucano, a nema rane,.

Kao magla, mekano oblaže oko,

Kroz vene dolazi ta anestezija.

Polako toneš skroz duboko,

U zjenicama ti samo osmjeh sija.

Kao san, titra…

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav   Makljenović

Sjećaš li se

Da li me još pamtiš?
Ja sam duh iz neke flaše.
Da li pod rukom još plamtiš?...
Ili samo posle treće čaše?

Ima li te kroz plamen svijeće?
Ili si posuta ledom, gašena?
Imaju li te svi ili niko neće?
Dok te otimaju, da li si spašena?

Plešem uz Sensitive Kind, J.J Caleya,
Taj ritam mi uvijek liježe, prija.
I da te osjetim do svog tijela,
I da se zgrabimo, ti i ja!

Ubrzo poludim, pa te...taknem,
Rukom, što voli malo da šeta.
Ako te ka sebi još jednom pomaknem,
Šapni mi na uho, ako ti to smeta.

Ako nam se koža spoji,
Biće to kao lijepilo!
Moja usna dužinu tvoje broji,
Onda mi se i oko skroz zaslijepilo!

Ako nam se koža spoji...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Kriška mjeseca

Bila je to naša kovrdžava noć,
Dok se o zvijezde češalo oko.
I ruka se zavlačila u tvoju duboko,
A srce zgazilo prag u ponoć.

Mašta se rvala sa obalom,

Zakačena za korijen topole.

I misli me o tebi još bole,

Praveći u glavi vječiti slalom.

Odrezana poveća kriška mjeseca,

Slika bijelom potmulu tišinu.

Prstima ti jako moju ruku uštinu,

I ostavi drugo oko da u mraku jeca.

Ujedoh usnu, toplu od krvi,

Pustih je da malo i oteče.

Dave se tijela dok curi veče,

Neko će noćas nekog da smrvi.

Srce naslagalo slamu po duši,

Ugodno se pružilo pretkomorom,

Čeka da pijevac kukurikne zorom,

Čeka da bol isčili, suza presuši.

Bože, evo uđoh u nesvijesno,

Svijest prepustih stihiji uma.

Kao da se utopila u buretu ruma,

Sve mi je nešto usko i tijesno.

Bosom nogom još prašinu dižem,

Zubima otkidam dan od noći.

Ništa mi to neće pomoći,

Slano iz oka samo ja ližem.

Zubima otkidam dan od noći...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Magični tango

Osjećaš  li cijelim tijelom da je noć?

Da neka paučina  lice ti plete?

Mnoge će riječi biti oštre, klete!

Samo što sam stigao, a moram poć.

U snu  igramo magični tango,

Neka nam se sklope u grč prsti.

Da li si žena!? Kojoj pripadaš vrsti?

Iz glave, malo sam te odagno.

Blijeda sjeta viri iz glupog kajanja,

Nikako da se vrijeme primiri, smiri.

Duša se ko unutrašnja guma širi.

Gorim od ovog, produženog trajanja.

Jesi li to ti danas malo čedna?

Da li kupuješ noć, dok dan ti ode?

Vrat ti krvari, jer  očnjak ga bode!

U grčevitom zagrljaju, bila si jedna!

Jesi li to ti danas  malo čedna...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

Na uglu ulice

Na uglu ulice se srećemo,
Pogled cijepa vrelinu zraka.
Za sobom se osvrnuti nećemo,
Tražeći svjetlost u sred mraka.

Za malo da se dotaknemo ramenom,
Pa da varnice iskaču iz tijela.
Ja tebe hljebom, ti mene kamenom,
Iz ovakvog menia nikad nisi jela.

Dok odmičeš trotoarom,
Vjetar ti od haljine pravi padobran.
Niko još nije hodao sa takvim žarom,
Uz veliki napor ostajem sabran.

Vidim te sada na uglu svih ulica,
Svuda si ostavila jasne tragove.
Prepoznajem te u gomili lica,
I čekam da pređeš strpljenja pragove.

Još po nekad zastanem na uglu,
Tražim te pogledom pored zgrada.
Niz tu kuglanu, bacio sam oka kuglu,
Oborila je sve, osim tebe, sada.

Čekam te, mada znam da je glupo,
Čekati nekog ko ne postoji.
Ali, odavno me čekanje košta skupo,
Odavno vijekove čekanja niko ne broji.

Čekam te...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Svlačiš se

Gledam te dok se svlačiš,
Haljina pravi na podu gužvu.
Tijelom izvajanim jutro mračiš,  
Tvoje tragove skupiću u spužvu.

U ritmu poznatom igraš, bjesniš,
 Korak se pružio, cipelom lupa.
 Kad god se sretnemo, ti se žestiš,  
A podpetica ti gluha, tupa.

Savršen sklad uz nogu ti ide,
 Ni noć ti ne može pobjeći.
 Od tvog dodira mi misli bride,
Tijelo ti izranja iz tkanine, odjeći.


Koža ti sija, uporno vlažna,  
Jedan zrak je pao na poru.
 U mom životu, vrlo si važna.
Kao hljeb, što se osušio u koru.

Grudi uporno štrče ispod bluze.

Pokušavam da ih prstima obuzdam.

Te bradavice, savršene muze,

Sa njih klizim, tamo gdje… samo ja znam.

Tako obučena, divno se skidaš…

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic