Odraz nesporazuma

Kratak odsjaj sunca odskače od rijeke
Druga obala  mami visokom topolom

Duboko u meni pitanja se množe
Ali slutim da odgovora nema
Dok se u nedogled proteže
Ovaj  rastegljiv trenutak
U kojem se hrvu tanki kraci magle
Sa umornim i blijedim, bezvoljnim suncem

Izgubljen i pronađen stotinu puta
Zaleđen osmijeh lebdi iznad brade

U vodenom ogledalu je odraz nesporazuma

Stvarnost zna kako se ćuti
Zaborav ne vrijedi ništa

Znam šta sam i ko sam

Iluzija života navire
Kao hladni prsti preko čela

Istina je podmukla, za ne?

Odlučnim koracima korača
Ka mjestu gdje će neminovno stati

Nema straha, dok oštrica siječe
Odumrla očekivanja

Nema straha, nema čekanja
Sve se skupilo u ovo jedino, sada... 

.

Dopisnik iz Džepova Snova

Branislav Makljenović

Nema ničeg iza

Ljut sam na sebe

Pustih te da lutaš
Kroz već nabrekle vene

Da često zastaneš
I zasječeš, da zaboli
Da malo procuri

Ne okrećeš se
Jer nema ničeg iza

Sve je smješteno ispred
Tvog sanjarskog pogleda
Čekajući da brzo postane ništa

Sve si potjerala kao hajka
Na otuđene krvoloke

Potpuno si me  pripitomila
Puštajući da podivljam
Da zaurlam prastari zov

Ljut sam na sebe

Zaboravih zbog čega

Ali još se zrakom prolama
Želja da viknem

Ljut sam na sebe... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Kapija

Na mokroj ulici ogleda se sunce
Vjetar odnosi buku gradske vreve

Oktobar je i osjećam se stisnuto
Stiješnjen vitkim tijelom jeseni
I nekih naznaka robusne zime

Po licu klize sjene rđavih misli
Gazim po vlažnom asfaltu

Aveti čuče u kontejnerima
Dok se vrane kočopere okolo
Kao nove fasade na starim zgradama

Širok pogled sa blještavog prozora
Otkriva mačku na ivici krova

Zatvorena je kapija u osinjaku glave
Spoljašnji svijet više ne dopire do mene

Nema ni zvona da neko pozvoni
Dok me predvečernji oblici  zavrću stiskom

Posmatram stvarnost, unutra i spolja
Brojeći minute u kojima narasta
Harmonija zgusnutog življenja

Igra sunca polako blijedi
Prelazeći  na drugu stranu ulice
Svi tragovi nepoznatog su izbrisani 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Kovitlac

 

Negdje u dnu zatrpane svijesti, krčkaju mi misli kao u kotlu.

 Pomračenje donosi umor i spuštanje zavjese od trepavica.

 Oči, taj odsjaj duše, stekoše trenutni mir. Kovitlac se smirivao pod naletom vjetra sa planine. 

Sjedeći na zemlji, tvrdoj od predugog posta, osjećam nadolazeću studen. 

Čvrsto šakama stegnuh koljena i podmetnuh ih pod bradu. Sada je sve kako treba. 

Može cijeli svijet da se sruši, ali glava će ostati na istom mjestu, tvrdoglavo odbijajući da pukne. 

Mrak lagano pušta svoje kandže, cijepajući ostatke dana u otupjelu svijetlost. Bujica gubi snagu.

Mjesec me dotiče izdaleka, srebrnim rukama, ispunjavajući čamotinju, svježe poorane pustinje.

Podrugljiva tama mi opsjeda savijena leđa. Vidik mi je potpuno zaklonjen. 

Ko sam, šta sam, odakle sam...

Psovka cijepa tišinu na dronjave trake. Mogu li se pokrenuti, pobjeći, nestati? Moram.

Prkosno se unosim sam sebi u lice, očekujući brzi odgovor na karavan pitanja.

Frkte neizgovorene riječi, kao strelice otrovnih vrhova. 

Svaki pokušaj odgovora je ravan srčanom napadu. U grlu narasta nešto kao ratni poklič. 

Ne, to je samo skupljeni ispljuvak nataložene strasti, koji traži izlaz.

Prenuh se i pokrenuh. 

Slušajući eho sopstvenih koraka, pođoh  neoznačenom stazom,

tamo gdje  čovječanstvo odavno trenira sunovrat...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Orgije otužnih umova

Tužno je lice velikih pobjeda

Život je divlji i grub
Mračna ludnica ili svijetlo radosti

Razvrat posut sa mnogo gorčine
Ili most do viječite proljećne bašte

Ratovi, paljevine, ubistva i laž
Ili vjera u bolje malo sutra
Jer ovo danas, šta je

Pritvorstvo, raskoš pijanki
Orgije otužnih umova
Mladi dani novog pakla
Ili sonet upućen oblacima

Skitnjom kroz sopstveni život
Spašavam ono malo strasti
Iznad prozaične prolaznosti

Čuvajući samoću ispod jezika
Da je ne bih ispljunuo
Svaki put kada sretnem... sebe 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović