Ph vrijednost

Dođe tako neki dan, koji te utjera u sebe.

Svim silama te pomete, zgrabi za kragnu.

Ako se odupreš, nevješto glumiš dobro raspoloženje,( osmjeh stuardese na licu), onda te odalami po tom istom, iskeženom.

Posle te bole vilice od keženja i sve ti je gore.

Skupi se neka gadna masa u grlu, ali i niže, negdje kod pluća ili u želudcu.

I tako raste, gamiže, prijeteći da obuzme cijelo tijelo.

Probam ga umanjiti sodom bikarbonom. Jedna kašičica na čašu vode.

Gadno je, ali mi razblaži kiselinu. Šta ću kad sam sav kiseo!

Kako da poravim tu ph vrijednost!? Šetnja po kiši? Ležanje sa piljenjem u plafon?

Usisavanje psećih dlaka(Đina se obilno linja)? To  pomaže dok radi usisivač.

Onda se nastavlja umijeće samoiscjeljenja, iza kojeg ostaju tragovi mučnog prolaza kroz nove staze, ugažene bijesom.

Dok u glavi jauče oluja, noge su hladne.

Žele se odvojiti i otići negdje svojim putem.

I ja bih ih pustio. Neka idu. 

Ali, šta ću sa glavom...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Parče sivog neba

Sklanjam se
U tijesan kanjon
Zatvoren parčetom sivog neba

Čekajući da prođe
Sve da nestane

Dok stežem vilice
Stranac sam u svom tijelu

Uboden prijekim pogledom

Utišan lelekom
Iz probušenih grudi

Glava mi je iza leđa
Sve mi je naopako

I ti nejasni glasovi
Što narastaju kao u pećini

Kao nemoć zaborava

Kao tovar stalnog nemira

Što se na tren skameni

Pa opet krene
Da se kotrlja
Mijenjajući pravac

Ponovo se pretvarajući
U plašljiv šapat

U mračnim hodnicima
Izrešetane duše... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Okean tame

Dok svijet ubrzano sam sebi kopa grob
Ne bih ništa radio, samo bih živio
Puštajući da mi crvi izjedaju savjest
Pretvarajući se u leptire
Koji nemoćno udaraju krilima u mraku

Urezao bih neku riječ u tvoje stablo
Jer si stvorena moćna kao drvo platana
Grebao bih ti noktima tu glatku koru
Što skriva nabubrelo meso

Šapnuo bih ti na uho
Neku, tek pristigli vijest
Sa nekog, tek otvorenog ratišta

Neku vijest iz krvave ratne zone
Nešto što izaziva nevjericu
Koja potraje čak nekoliko sekundi
Kada čitav svijet sagledaš kao klanicu
Pa možeš slobodno da okreneš leđa
Zavrtiš glavom i pustiš nek sve ide do đavola

Jer će svakako tamo da ode
I bez tvoje svijesti

Zato zaplivaj u tom okeanu tame
Svoju dionicu i pazi
Da ti voda ne uđe u dušnik
Dok  istovremeno vičeš
Sve ono što ti šapćem
Grčevito zakačen noktima
Za tvoje iščupano stablo
Za tvoje korjenje
Za prefinjenost duše

U svijetu primitivno bahatom
U svijetu osuđenom
Na ubrzano raspadanje
U svijetu u kojem jedino psi
U našem licu vide
Pravu sliku naše duše

U odumirućem tijelu
Koje već smrdi
Na sve ono što smo htjeli
Na sve ono što smo
Na sve ono što nismo

A, sve smo mogli... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Kapija

Na mokroj ulici ogleda se sunce
Vjetar odnosi buku gradske vreve

Oktobar je i osjećam se stisnuto
Stiješnjen vitkim tijelom jeseni
I nekih naznaka robusne zime

Po licu klize sjene rđavih misli
Gazim po vlažnom asfaltu

Aveti čuče u kontejnerima
Dok se vrane kočopere okolo
Kao nove fasade na starim zgradama

Širok pogled sa blještavog prozora
Otkriva mačku na ivici krova

Zatvorena je kapija u osinjaku glave
Spoljašnji svijet više ne dopire do mene

Nema ni zvona da neko pozvoni
Dok me predvečernji oblici  zavrću stiskom

Posmatram stvarnost, unutra i spolja
Brojeći minute u kojima narasta
Harmonija zgusnutog življenja

Igra sunca polako blijedi
Prelazeći  na drugu stranu ulice
Svi tragovi nepoznatog su izbrisani 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Tražim te i ti to znaš, bleso

                                               

Na trenutak sve je stalo Pukao je dio dana I slomio se kotrljajući u juče Tijesna mi odjeća gori na tijelu Zajedno sa kožom, polivenom znojem Gdje je ta savršenost, ispod neotesane lobanje Gdje taj kraj tek započetih snova Igrao sam igru surove gomile Potaknut vijekovnim strahom od lica Strahom od umilnih pogleda Koji ostavljaju krvave tragove U izrešetanoj duši, skrpljenoj golim iglama Uvlačio sam ti konac u tu otvorenu ranu Onako nasumično, dok si vikala neke psovke Prolazio sam prstima preko tih zuba Sjajnih od zavijanja na mjesec Tražio sam te u ovom ostatku dana Sa ogromnom potrebom da te nađem Makar u dijelovima, raspuklu kao čašu Bačenu na kuhinjski pod, u žaru bijesa Tražim te i ti to znaš, bleso Negdje si se pritajila i čekaš Da se dan isprepada i pobjegne u mrak Pa da se u toj religiji tame Sretnemo okruženi sopstvenim Teretom besprizornog kajanja Tražim te i ti to znaš, bleso...  ОдговориПроследи

Bestijalni ološ

 

Ljudi se ovih dana
Survavaju u moju provaliju

Padaju brzo ko kamenje
Zarezano udarima mržnje

Bačeno rukama ološa
U mrak ljepljiv od vlažnog

Urlika nezadovoljenih zvjeri
Vječito halapljivih i oštrih zuba

Spremnih da kolju redom
Samo da ubiju u sebi
Poslednji ostatak ljudskosti

Čeprkaju po sopstvenom đubretu
Tražeći izgubljeni identitet

Ime koje mu je dato po rođenju
Bestijalni ološ posut pjenom
Narasle pljuvačke u ustima robova

Željnih letjeti visoko iznad glava
Skrušenih i srušenih u prašinu

Onu istu iz koje su potekli
U koju se vraćaju manji od zrna iste

Sve će to uzdah planete da pomete
Da raznese, razvijori zastave

Ubogih sužnjeva zla
Što dojahaše na leđima poštenja

Bjesomučno mamuzajući vatru laži
Dok topot potkovanih misli
Muklo odjekuje dole negdje po dnu

Učmale pomirenosti sa neizbježnim
Sudbonosnim i tvrdokornim
Uređenjem duše koja ga ostavlja

Odlazeći u poslednju pobjedu
Nad bijednim tijelom
Radujući se sa gomilom istomišljenika

Ne stenji!
Ostani dole, bijedni crve! 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Silueta duha

 

Dolaziš mi u snove, kopajući rov,

Tunel, kojem ni ne slutim kraj.

Ponekad sam loš, mrzovoljan kov,

Želim da nestaneš direktno u... raj.

Mrviš me, prosto uvijaš mi kosti.

I kad ne volim te, ja te ne mrzim.

Bože, bože molim te, oprosti!

Lomiš me samo dodirom brzim.

Svitanja me bacaju u očaj,

Osjećam te, sasvim ispod uha,

Ili idi ili sve to što imaš, daj!

Da li si stvarna ili silueta duha?

Oštra kost se zabija u kožu.

Tijelo se uvija trpeći bolove.

Đavoli zauzimaju udobnu ložu,

Dok snijeg prekriva brda i dolove.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ispod obrve cijedi se oblak

Želim te večeras. Uzeo bih te u jednom trenu,
Sve teče i cijedi se u jedan, razbijen lavor.
Užasnute misli iz glave poteku i krenu,
Samo se smotaju, saviju u težak zamor.

Ispod obrva roji se sivi oblak,
Baš sam se pitao, gdje si ti, moj mišu?
Kao zmija košulju skidaš u svlak,
Dok rominjanje prelazi u ozbiljnu kišu.

Želim te i danas! Eto me pod tvoje uho,
Koža ti iz tamne prelazi u bijelo.
U močvarnoj bari, sve ti je suho,
Na moje vrelo, privija se tvoje tijelo.

Ispod obrva roji se oblak,
Cijedi se kao hladno cijeđeno ulje.
Ne vidim ni u tragu mjesečev krak,
Još se braniš od goropadne rulje?

Od želje, misli mi se razlažu u etar.
Tvoja  pitanja su oštra i gađaju pravo.
Za jedan čas sve može otići niz vjetar,
Ljubiš me ko anđeo, a na usnama ti đavo...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Budi tu, kada se vratim

I kad se tresu ruke, od želje,
I ništa ne mogu da shvatim.
Kad god te se sjetim, život melje,
I kad ne znam šta ću, uvjek se vratim.

Zarobljen u ludilo, gvozdenoj mreži,
Ali nije ništa, što ne mogu da platim.
Skvrčen u ćošku, sam đavo leži,
Neka ga, jer i ja ću da se vratim.

Osjećam da kreću odnekud mravi,
Pa cijelim tijelom se nekako klatim.
Ako je put nestao u dubokoj travi,
Neka je, jer njime  ću da se vratim.

Duboke tajne otkopavam nogom,
Jer nemam čime drugo da mlatim.
Sve je otključano, stoji pred bogom,
Neka stoji, vidjeću kada se vratim.

Po mraku se širi svjetlost žuta,
Sve čisto si, ne želim da te blatim.
Da ponovim još stotinu puta:
Samo budi tu, kada se vratim...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Hiljadu i pet stotina snova

Ljepotice moja, podignute glave,

Kako lijepo tom nogom kročiš.

Neka plemena te kao praznik slave,

U hiljadu i pet stotina snova noćiš.

Srećo moja, sumnjivog porijekla,

Obojena čudnom bojom purpura.

Baš si me u razmišljanju zatekla,

I kako iz glave duva užasna bura.

Vidim te, dok se bojiš u bijelo,

Gledam te i uživam u toj boji,

Totalno je umorno moje tijelo,

U njemu sam slučajan, bilo koji.

Nebo mi pada na glavu čupavu,

Uživam u bojama ludačkog cvijeća.

Ljubim te, tako primitivnu i glupavu!

Poljubac će biti kao upaljena svijeća.

Pojavi se dok nestaje dan,

Tuku me izrodi, dok ti gledaš!

Zvao sam te ili je to san,

Pipcima tame da me predaš...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Prazan prostor

Ruke u praznom prostoru.
Ruke podignute nigdje.
Ruke bez tijela.

Glava u ništavilu.
Glava bez vrata.
Glava bez očiju.

Oči u tmini.
Oči bez glave.
Oči raširenih zjenica.

Dodirnuh te bez ruku.
Pogledah te bez očiju.
Okrenuh glavu bez vrata.

U mraku je samo prazan prostor...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Linija beskraja

Strah ti izbija iz zelenog oka,
Ogromni pauk plete čvrstu mrežu.
Ja sam kao stijena, na  kojoj leži foka.
Ledeni talasi u san me  sada vežu.

Zovem te krikom, a ne čuješ glas.
Uz zvuke vjetra lomi mi se tijelo.
U mojim tonovima preovladava bas,
U mome sjećanju ništa nije cijelo.

Lomi me, cijedi, prosto kida!
Linija beskraja je dotakla tvoju.
Jedan vrač je tu, da ti rane vida.
Da ti pretopi crno u neku svijetlu boju.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Na uglu ulice

Na uglu ulice se srećemo,
Pogled cijepa vrelinu zraka.
Za sobom se osvrnuti nećemo,
Tražeći svjetlost u sred mraka.

Za malo da se dotaknemo ramenom,
Pa da varnice iskaču iz tijela.
Ja tebe hljebom, ti mene kamenom,
Iz ovakvog menia nikad nisi jela.

Dok odmičeš visoko trotoarom,
Vjetar ti od haljine pravi padobran.
Niko još nije hodao sa takvim žarom,
Uz veliki napor ostajem sabran.

Vidim te sada na uglu svih ulica,
Svuda si ostavila jasne tragove.
Prepoznajem te u gomili lica,
I čekam da pređeš strpljenja pragove.

Još ponekad zastanem na uglu,
Tražim te pogledom pored zgrada.
Niz tu kuglanu, bacio sam oka kuglu,
Oborila je sve, osim tebe, sada.

Čekam te, mada znam da je glupo,
Čekati nekog ko ne postoji.
Ali, odavno me čekanje košta skupo,
Odavno vijekove čekanja niko ne broji.

Čekam te...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Žuljaju me kosti...

Dolazi zima, sve je bliže mrak,
Ne znam u koju rupu da udjem.
Nimalo svijetla, ni jedan trak,
Nijednog glasa, ni u uhu tudjem.

Žuljaju me kosti u vlastitom tijelu,
Kroz kožu se vide stegnute žile.
Ne mičem se, gledajući u bijelu,
Smrt što donose nadnaravne sile.

Dolazi zima, guram glavu u čašu,
U koju je nasuto neko oštro piće.
Samo svoju imam,nemam neku našu,
Iz nje sa pićem, prosipam i biće...

Dolazi zima...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović