Ne vjerujem ti ništa večeras....

 

Pritajeni osmijeh lebdi
Na usnama grebanim zubima

Čitav klanac nas razdvaja
U pokušaju ugriza
Dok se koža ježi
Od otrovnih uspomena

Dokle si otišla
U razmišljanju tom lijepom glavom

Gdje si sakrila nagoveštaj želje

Reci mi brzo, ti narasla mržnjo
Besmislu bilo kakve pomisli

Uvježbani manevru odlazaka
Svesrdni pokušaju odrastanja

Obilježena teritorijo nenapadanja
Neprestana nedoličnosti moja
Izudarana plavim okruglim pečatima

Hirurška iglo u odsjaju crnog oka

Ne vjerujem ti ništa večeras
Dok skupljaš kosu nervoznim prstima
Otkrivajući liniju nježnog vrata
Koji samo što se nije polomio
U pokretu zabadanja pogleda
U nemarnu figuru čovjeka
Koji nikad nije stigao ni da povjeruje
U onu luckastu priču o jednom paru
Koji se otima ludačkim željama
Da svoju unutrašnjost izvrne
I razapne na zid od blata i pruća
U nekoj trošnoj kući
Samoj, ugašenoj, nikome dovoljnoj

Ne, ne vjerujem ti ništa večeras.... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Gizdavo ništavilo

Bezvoljni objekat sudbine

Sahranjuje još jednu iluziju

A uzaludnost  čežnje

Stvara strah od konačnog uspjeha

Saučesnik sam u traženju đavola

Spuštajući na tren dizgine

Svog krajnje prosječnog života

Prepuštajući se magiji mirisa

Pocjepanih oblaka, iza kojih

Se ubrzano širi plavo

Nebesko gizdavo ništavilo

Pod vječito mladim i neranjivim godinama

Kroz koje se osipa sekund po sekund

I parče po parče već memljive sujete

Probijajam led nepoznatog

Otkrivam čiste prostore

Potpuno nesputane obzirima

Snažnim trošenjem  uvećavam mržnju

Rođenu u velikoj zdjeli gorkog života

Izudaran teškim riječima

Izgreban ledenim pogledom

Tmuran i očajan kao kišno jutro

Upravo pristiglog novembra

U gradu željnom bar mrvicu svjetla

Iz rasipništva pretjeranog mraka

Kojim zatrpava duboke rupe osjećaja krivice

Potpuno nadmudrujući život

Igrajući se sa potrošenom sujetom

Kao nekom lutkom na dugačkom koncu

Dok se uljez skriva ispod tamne kapuljače

Iskradajući se iz samog sebe

Kao veoma vješt lopov pod sedativima

Saučesnik sam u traženju đavola... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Bestijalni ološ

 

Ljudi se ovih dana
Survavaju u moju provaliju

Padaju brzo ko kamenje
Zarezano udarima mržnje

Bačeno rukama ološa
U mrak ljepljiv od vlažnog

Urlika nezadovoljenih zvjeri
Vječito halapljivih i oštrih zuba

Spremnih da kolju redom
Samo da ubiju u sebi
Poslednji ostatak ljudskosti

Čeprkaju po sopstvenom đubretu
Tražeći izgubljeni identitet

Ime koje mu je dato po rođenju
Bestijalni ološ posut pjenom
Narasle pljuvačke u ustima robova

Željnih letjeti visoko iznad glava
Skrušenih i srušenih u prašinu

Onu istu iz koje su potekli
U koju se vraćaju manji od zrna iste

Sve će to uzdah planete da pomete
Da raznese, razvijori zastave

Ubogih sužnjeva zla
Što dojahaše na leđima poštenja

Bjesomučno mamuzajući vatru laži
Dok topot potkovanih misli
Muklo odjekuje dole negdje po dnu

Učmale pomirenosti sa neizbježnim
Sudbonosnim i tvrdokornim
Uređenjem duše koja ga ostavlja

Odlazeći u poslednju pobjedu
Nad bijednim tijelom
Radujući se sa gomilom istomišljenika

Ne stenji!
Ostani dole, bijedni crve! 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

U redu je, ko fol...

U tom kraju gdje caruje bijes,
Provirujem, slušajući radoznalo.
Čujem mržnju kako zakucava lijes,
Osjećam ono, što se nije još spoznalo.

Mjesec me i dalje ravnodušno gleda,
Dok riješavam ostati u vlastitoj koži.
Mjesec se ni malo uzbuditi ne da.
Polako se  otrov u venama množi.

Kad se zavrtim u začaranom krugu,
U glavi poteku beskonačne rijeke.
Taman kad pomislim da vidim dugu,
Sve se pomješa u fekalije meke.

Mjesec me gleda i folira da je sunce,
Sam sebe foliram u naprslom ogledalu.
Osjećam po vratu, hladne i mokre trnce,
Vidim na drugoj strani, vječitu budalu.

U ušima odjekuju poznati taktovi,
Neke drevne pjesme, što opisuje bol.
Podižem ruke, a krvare mi laktovi,
Namigujem mjesecu, u redu je, ko fol...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Lice poliveno purpurom

Ne mogu doprijeti do tvog uha,
Da ti šapnem par gadosti,
Koje voliš uvjek čuti, ali se foliraš,
I okrećeš glavu sa grimasom,
Na licu koje ne poznaje laž.

Mogu samo da zabacim,
Neku otrcanu uzrečicu,
Pokušavajući da se izvadim,
Iz gorkog kruga besmisla,
Koji je ujedno sve što imam.

Pa kad je već tako, 
Zgrabiću te za ta tvoja,
Apsolutno krhka ramena.
Da vidim kako se mijenja,
Lice poliveno purpurom.

Zgrabiću i ovaj dan,
Onako usput, dok tebe stišćem,
Osjećajući nadolazeći talas,
Mržnje, sa kojom je sve,
I počelo, a eto sada i završava.

Ne mogu doprijeti do tvog uha,
A držim te cijelu u rukama,
Nenaviklim na toliku količinu,
Opasnih materija, koje se razlivaju,
Kao otrov upravo ubrizgan pod kožu.

Dok čekam ubrzano dejstvo,
Toga što je prošlo pod kožu,
Držim se za ta tvoja krhka ramena,
I napokon, vrlo blizu tvog uha.
Šapćem ti par gadosti,
Koje voliš uvijek čuti.

U ovom krugu besmisla,
Grabim i tebe i dan,
Uz neku otrcanu uzrečicu,
Koja je sve što imam,
Osim mržnje, sa kojom je sve počelo.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Majkljenović