Приказивање постова са ознаком bijes. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком bijes. Прикажи све постове

уторак, 17. новембар 2026.

Kad odeš





Kad prođeš tim nogama
Sve se utiša i potpuno stane
I ptice se prepuste drogama
Kad prođeš i šuma brzo plane
Kad te noge izvučeš iz beskraja
I kreneš čupati, lomiti asfalt
Ja samo provirim kao miš iz kraja
U glavi brzo puca, počinje rat
Kad te noge doneseš do mog praga
Ja otvorim vrata, skinem ih, razvalim
Bože, koliko si mi draga
Skoro zaplačem, zabalim
Kad te noge donesu meni
Radujem se, ruke mi se tresu
Koljenom iskorači, kreni
Stopalom zgazi ovu blesu
Kad me zgaziš, uradi to dvaput
Da budeš sigurna da me nema
Samo se osvrni, onako, usput
Pogledaj gore! Nebo drijema
Kad odeš tim nogama
Dugačkim ko sudski proces
Suze podnesi, kao dama
Ponesi i sav moj bijes

Kad odeš...

Dopisnik iz Depova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 23. децембар 2025.

Namršteni decembar




Na krovovima zgrada čučali su golubovi.

Sivilo repate magle upijalo je sunčevu svijetlost i gušilo  u momentu.

Vazduh je titrao, hladan i obojen. Teško disanje. Dlake u nosu nadražene.

Vlaga u očima prerasta u suze.

Probijam se žurnim korakom ka vrhu ulice.

Automobili zakrčili trotoare. Automobili zakrčili ulice.

Kolone stoje u mjestu. Kolone gmižu.

Nervozni vozači nervozno trube.

Sa usana čitam psovke.

Na licima zategnut bijes.

Prolazim pored niza kontejnera. Rasuti su otpatci.

Vrane prave urednu selekciju hrane.

Potres na šinama. Savskom ulicom prolazi okićeni tramvaj.

Spomenik Stefanu Nemanji stoji ukočen od jutarnjeg mraza. 

Kola hitne pomoći jure nekud, ispuštajući opominjuće krikove.

Na raskrsnici semafor boji crveno. 

Stariji čovjek i ostarjeli pas, strpljivo stoje oborenih glava.

Osjećam kako se "zima našeg nezadovoljstva" prikrada i uvlači pod kragnu.

Ramenom se očešah o namršteni decembar.

Izvinite gospodine!

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

понедељак, 30. јануар 2023.

Nemoj!





Ti si o meni kratka
priča
O tebi sam ja grešna saga
Mada sam se spasio pucanja
biča
Još uvjek mi liježeš kao draga

Nemam, ne! Ništa nije
moje
A i zašto bi bilo!? Čemu kletva
Pa i da jeste, bilo bi
tvoje
U posnoj zemlji si božija sjetva

Nemoj molim te, sada reći:
jesi
Pusti da sve se složi na uho
Ako nas ophrvaju standardni
grijesi
Onda možeš da skineš nevidljivo ruho

Bijes isčili kada te vidim,
spazim
Ta lava se skotrlja i sprži, topi
Da li osjetiš kada te
mazim
Da li ti se koža sa kosom stopi

Moje noći su odavno
u zori
Samo je magla malo svijetla
San me vodi prema planini,
gori
Tamo nema glasa, osim krika pijetla

Ti si kraljica besmislenih
noći
Ja sam kralj podzemnih voda
Ako poželiš kraj mene
proći
Bićeš kao što mrtav odavno hoda

Negdje odzvanja tvoja
pjesma
Okrećem glavu, uho te jasno čuje
Upravo te tkam kao
povjesma
Dok iznad glave bumbari bruje

Jesam li ja vapaj, grozan
krik
Da li si ti moćan otpadak od sna
Iz nemoćnog grla samo si
uzvik
Ti si asfaltiran put direktno do dna

Još ne znam ko si! Ni zašto
tu si
Možda ti je to pomalo čudno
Ako i tebe posjećuju poponoćni
dusi
Onda je u meni sve tvoje budno...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 14. јун 2022.

Tražim te i ti to znaš, bleso

                                               

четвртак, 23. април 2020.

Beskrajna poniženost




Pođoh nešto sebi da kažem,
Ali se sjetih da riječi ne vrijede.
Sve bi to stalo i sabilo se,
U jednu nesigurnu rečenicu,
Punu bijesa i nesavladivog,
Osjećaja beskrajne poniženosti.

Zato i dalje ćutim, gledajući prazno,
U ništavilo koje se sliva u jedan ćošak.
Između dva neokrečena zida.
Ništavilo koje se čvrsto drži,
Za izlizane đonove ofucanih cipela, 
Iz kojih smrdi odumiranje pokreta. 

Sve što vrijedi reći, ionako sam, 
Sam sebi davno rekao, ćuteći. 
Pritom se praveći i gluv, 
Ili to stvarno jesam, 
Za sve što svi vole da čuju. 
I za sva ona groblja, 
Što niču pred slijepim očima. 

Zato i dalje ćutim, jer koga je briga, 
Da li je nebo gore ili negdje dole. 
Samo neka je plavo, bar u tuđim očima
Samo neka je tišina, bar u tuđim ušima. 
Samo neka boli nekog drugog. 
Beskrajna poniženost mi je sjenka. 

Zato i dalje ćutim...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 24. март 2020.

Na granici sa paklom




Kad me dodirneš krajevima kose, 
Pratim tu liniju što pokriva rame.
Očima posutim sa par kapi rose,
Upijam prizor, ženu koja zna me.
Sjene su tu, stežu me i dave,
Šire se negdje iza znojnih leđa.
Tvoji uvojci još uvjek se plave,
Ispod uha je nedotaknuta međa.

Sa ramena bljesak vrele kože, 
Znam da te u misli donio vrag.
U tornadu ljepote sam, o bože!
Vulkanskog grotla preskočio prag.

Nebo cijepaju moćne sile vatre,
Bijesnilom ti oči prskaju  u sjaj.
Divlje riječi urlam poput neke mantre,
Na granici sa paklom, postaješ moj raj!

U misli mi te donio vrag...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 11. март 2020.

U redu je, ko fol...



U tom kraju gdje caruje bijes,
Provirujem, slušajući radoznalo.
Čujem mržnju kako zakucava lijes,
Osjećam ono, što se nije još spoznalo.

Mjesec me i dalje ravnodušno gleda,
Dok riješavam ostati u vlastitoj koži.
Mjesec se ni malo uzbuditi ne da.
Polako se  otrov u venama množi.

Kad se zavrtim u začaranom krugu,
U glavi poteku beskonačne rijeke.
Taman kad pomislim da vidim dugu,
Sve se pomješa u fekalije meke.

Mjesec me gleda i folira da je sunce,
Sam sebe foliram u naprslom ogledalu.
Osjećam po vratu, hladne i mokre trnce,
Vidim na drugoj strani, vječitu budalu.

U ušima odjekuju poznati taktovi,
Neke drevne pjesme, što opisuje bol.
Podižem ruke, a krvare mi laktovi,
Namigujem mjesecu, u redu je, ko fol...



Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović


уторак, 25. фебруар 2020.

Poponoćni dusi




Ti si o meni kratka priča,
O tebi sam ja grešna saga.
Mada sam se spasio pucanja biča,
Još si mi misao, još si mi blaga.


Moje noći su odavno u zori,
Samo je magla pomalo siva.
San me o tebi neprekidno mori,
Na dlanu si stalno, meni si živa.

Bijes isčili kada te  spazim.
To lava prokulja i sve sprži!
Pršte mjehuri, vrelinu dok gazim.
Da li ti se koža na usnama još drži?


Ti si kraljica besmislenih noći,
Ja sam car podzemnih voda.
Ako poželiš do mene doći,
Mrtav sam čovjek koji još hoda.


Negdje odzvanja tvoja pjesma,
Okrećem glavu, uho te jasno čuje.
Jutros te  tkam kao povjesma.
Dok iznad glave nebo me truje.

Ne znam ni ko si, ni zašto tu si!?
Možda je i tebi to pomalo čudno.
Možda su u tebi  poponoćni dusi,
Možda je u meni sve tvoje budno.

Ne znam ni ko si...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

петак, 22. јун 2018.

Čekajući sutra



U trenu je san bio kao java,
Kratak, dok ga grizu stisnuti zubi.
Ostatak u trakama u meni spava.
Ostatak se u meni duboko gubi.

Hoću da zgrabim to što je sada,
Pa da povedem igru bijesa i želje
Igru kojoj si uvjek bila rada,
Čekajući sutra, dok juče te melje.

Nije sve tako, kako ti dolazi u oko,
Nije sve tupo, bljutavo i jadno.
Stani čvrsto, udahni san duboko,
Zagrizi ovaj tren, halapljivo i gladno.

Kad osjetiš kako ti vjetar kvari frizuru,
Navuci osmjeh umjesto kapuljače.
I svijet ceš ugledati kroz novu vizuru,
Ako te bude strah, samo me stegni jače.

Stegni me tako da pomodri ruka,
Neka se zaustavi krv kroz venu.
Nasmij se, dok grlim te oko struka,
Nasmij se u ovom neprolaznom trenu.

U trenu je san bio kao java...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović