U redu je, ko fol...

U tom kraju gdje caruje bijes,
Provirujem, slušajući radoznalo.
Čujem mržnju kako zakucava lijes,
Osjećam ono, što se nije još spoznalo.

Mjesec me i dalje ravnodušno gleda,
Dok riješavam ostati u vlastitoj koži.
Mjesec se ni malo uzbuditi ne da.
Polako se  otrov u venama množi.

Kad se zavrtim u začaranom krugu,
U glavi poteku beskonačne rijeke.
Taman kad pomislim da vidim dugu,
Sve se pomješa u fekalije meke.

Mjesec me gleda i folira da je sunce,
Sam sebe foliram u naprslom ogledalu.
Osjećam po vratu, hladne i mokre trnce,
Vidim na drugoj strani, vječitu budalu.

U ušima odjekuju poznati taktovi,
Neke drevne pjesme, što opisuje bol.
Podižem ruke, a krvare mi laktovi,
Namigujem mjesecu, u redu je, ko fol...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Vrijeme

Vrijeme se potrošilo za nas,
Isteklo kao sitan pijesak.
Vrijeme je u nama danas.
Otvara se uz blijesak.

Vrijeme je čudo, grebe!
Ostavlja na licu par masnica.
Dok sam probao doći do tebe,
Zastao sam na  nekoliko stanica.

Vrijeme, kad ga uzmeš u ruke,
Pa ga sabiješ u dva dlana.
Samo me ono stavlja na muke,
Ono me pita: da li si slana?

I onda, kad to pričam, ne vjeruješ,
Kažeš da sam budala i lud!
Kažeš mi: u ljubavi pretjeruješ!
I da ima me po tebi svud!?

I onda, kad pričam, nije isto!
Nisam ja besmisleni papak!
Ja moram u tebi biti čisto!
Ja tebi dolazim kao planeti atak.

Još su mi nokti neodrezani,
I ne mogu da te fino miluju.
Ja sam taj neobrezani,
Kojim te povremeno siluju.

Ti si ta koja me crpi,
Ja sam taj koji ti vjeruje.
Vidiš da i nebo me trpi!
Da li si ti ta, koja pretjeruje?

Sa kandžama otvaraš mi vene,
Sa kandžama ih kidaš!
Kad vidiš da u mene neko blene!
Počni da mi rane vidaš!

Samo počni...