Sveti Nikola

Miriše tamjan kroz hodnik i sobe,

Kućom odzvanja utišali mir.

U krilu su skrštene  ruke obe,

U očima svetluca providan vir.

Na zidu je odavno ikona sveca,

Nikole svetog, čudotvorca moćnog.

Dok ruka se krsti, koleno mi kleca,

Sve nevidljivo beži iz okrilja noćnog.

Na stolu je kolač ukrašen žitom,

Upaljenom svećom igra plamen zlata.

Dušom se širi uzdah, radostan i pitom,

Sve je danas čisto, bez imalo blata.

I gosti se čuju, dolaze pred vrata,

Otvara domaćin, osmehom sav blista.

Podne se javlja sa zidnoga sata,

Hrana je na stolu, dar od boga čista.

Razgovor se veze, a smeh je glasan,

Grlo se kvasi natočenim vinom.

Zalogaj posan, klizi kao masan,

Hleb je od žita samlevenog mlinom.

Pogledom tražim oči dobrog sveca,

I moje su obrve ko njegove, bele.

Srce kreće da ubrzano štreca,

Stadoše mi oči u njegove, cele.

Usamljena zvezda sa severa viri,

Još pomalo u mene zagleda i mari.

Odavno se krv sa venama miri,

Još morima plove štićeni  mornari.

Sve je danas čisto...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Ne daj se zemljo

Znam da bog ima neki plan,
Da učini nešto sa ovom planetom,
Koja jedva, da stane na dlan,
Kad iz vasione zavladaš svijetom.

Iza ovog trenutka ostalo je juče,
I samo po sebi nije više važno.
Oko sebe se vrtimo, a dole nas vuče,
Snaga istine, odjevene u lažno.

Vjerujem da naslućuješ rasplet?
Čudesni huk tornada  nas lomi.
Sve se okolnosti  dovele u splet,
Tijelo je još živo,a glava u komi.

Znam da vjetrovi nose loše vijesti,
Pa izlazim pred vrata da ih čujem.
Možda ću ispred i sunce sresti,
I gomilu ljudi, dok gledam,ja psujem!

Da bog ima neki plan, to mi  je jasno,
Sve je bliže tren za potpis sporazuma.
Bojim se da ne bude suviše kasno,
Kada i sa neba dopre glas razuma.

Evo dižem glas uz pomoć mašine,
Odoh odmah pred vjetar da skočim.
Vasioni da dodam jedno zrno prašine,
U ime planete zemlje,čašu da natočim.

Ne daj se zemljo, ljudski šljam vlada,
Neće još dugo, jer stiže teška konjica.
Znaćeš da odlazi vrijeme tvojih jada.
Po slobodnom letu nepoznatih ptica.

Bože, pokaži brzo tvoje namjere,
Nema razloga da ih skrivaš više.
Sve je otišlo do đavola,preko mjere.
U ovom paklu, smrdljiv strah kidiše.

Ne daj se zemljo,hoće da te uguše!
Ne daj se planinama i okeanom.
Neka jak vjetar nad rijekama puše,
Neka bude čisto, neznanom i znanom.

Ne daj se zemljo...

Dopisnik iz Džepova Prirode:
Branislav Makljenović

Kaljuga

Poniženi i uvrijeđeni,
Kroz život brzo hodamo.
Da ne može drugačije, ubijeđeni,
Kome da istinu odamo?

Zagrađeni ogradama,
Gradimo vlastiti geto.
U sivim, betonskim zgradama,
Bez dostojanstva živimo, eto.

Lijep dan nam počinje sumorno,
Među četiri upljuvana zida.
Već se jutrom osjećamo umorno,
Već nas do podne dosada iskida.

Ljudi se ne bune, ćute,
Pognu glave, ramena, oči.
Ne mrze, ne vole, ne ljute,
Puštaju da jad se i dalje toči.

Hvatamo noktima ono malo,
Čega i nema, ne postoji.
Svijesni da se to oduvijek znalo,
Da noga nema na čemu da stoji.

Poniženi i uvrijeđeni gazimo,
Ne nudimo ruku ni bratu ni drugu.
Zakačeni o ništa, na nokte pazimo,
Dok mozak lagano tone u kaljugu.

Ljudi se ne bune, ćute...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Put za strance

Kako ćeš znati kada je kraj,
Kad ništa nije ni počelo.
Zar te nije obasjao sjaj,
Iz oka, skrivenog pod čelo.

Ovim putem prolaze stranci,
Dugačak je, nigdje mu kraja.
Na leđima, tjeskobe su puni ranci.
Ovim putem ide i oktobar do maja.

Možda je kraj već na početku,
Pa misliš da od ovog nema bolje?
Možda te gledam kao pojavu rijetku,
Ili sam danas bezvezne volje.

Putujem tamo gdje niko neće,
U dubinu urušenog sopstvenog bića,
Sa znacima neopisive pojave sreće,
Malo je mračno, posle dva, tri pića.

Pod čelom ti oko i dalje svijetli, sija,
Kao jaka sijalica, od stotinu vati.
Na rubu noći, svjetlimo i ti i ja,
Samo je to važno, samo toliko shvati.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović