Nemoj!

Ti si o meni kratka

priča

O tebi sam ja grešna saga

Mada sam se spasio pucanja

biča

Još uvjek mi liježeš kao draga

Nemam, ne! Ništa nije

moje

A i zašto bi bilo!? Čemu kletva

Pa i da jeste, bilo bi

tvoje

U posnoj zemlji si božija sjetva

Nemoj molim te, sada reći:

jesi

Pusti da sve se složi na uho

Ako nas ophrvaju standardni

grijesi

Onda možeš da skineš nevidljivo ruho

Bijes isčili kada te vidim,

spazim

Ta lava se skotrlja i sprži, topi

Da li osjetiš kada te

mazim

Da li ti se koža sa kosom stopi

Moje noći su odavno

u zori

Samo je magla malo svijetla

San me vodi prema planini,

gori

Tamo nema glasa, osim krika pijetla

Ti si kraljica besmislenih

noći

Ja sam kralj podzemnih voda

Ako poželiš kraj mene

proći

Bićeš kao što mrtav odavno hoda

Negdje odzvanja tvoja

pjesma

Okrećem glavu, uho te jasno čuje

Upravo te tkam kao

povjesma

Dok iznad glave bumbari bruje

Jesam li ja vapaj, grozan

krik

Da li si ti moćan otpadak od sna

Iz nemoćnog grla samo si

uzvik

Ti si asfaltiran put direktno do dna

Još ne znam ko si! Ni zašto

tu si

Možda ti je to pomalo čudno

Ako i tebe posjećuju poponoćni

dusi

Onda je u meni sve tvoje budno...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Dodir kao oprost

Predvečerje se oglasilo mukom,
Samo je pola mjeseca bolo tamu.
Zagrlio sam te ovom, utrnulom rukom,
Koja te iz gomile pretvorila u samu.

Tvoje noći su šture, skoro ludačke!
Daju im sjaj samo moje svijeće.
Kroz njih se šunjaju izgladnjele mačke,
Mekana stopala gaze grubo cvijeće!

Meni je tvoj dodir kao oprost!
Kao kad grijeh se skotrlja sa duše.
Sjećaš li se kako sam bio prost!?
Razbijajući nadu, dok snovi se ruše!?

Srušeno je sve, razbacano svuda.
Grijeh se kao virus u glavi proširio.
Pred tvojom vratima sam dvorska luda.
Kroz jedan prozor sam lud provirio.

Tvoje noći su šture...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Put za strance

Kako ćeš znati kada je kraj,
Kad ništa nije ni počelo.
Zar te nije obasjao sjaj,
Iz oka, skrivenog pod čelo.

Ovim putem prolaze stranci,
Dugačak je, nigdje mu kraja.
Na leđima, tjeskobe su puni ranci.
Ovim putem ide i oktobar do maja.

Možda je kraj već na početku,
Pa misliš da od ovog nema bolje?
Možda te gledam kao pojavu rijetku,
Ili sam danas bezvezne volje.

Putujem tamo gdje niko neće,
U dubinu urušenog sopstvenog bića,
Sa znacima neopisive pojave sreće,
Malo je mračno, posle dva, tri pića.

Pod čelom ti oko i dalje svijetli, sija,
Kao jaka sijalica, od stotinu vati.
Na rubu noći, svjetlimo i ti i ja,
Samo je to važno, samo toliko shvati.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Stanica

U tvoju stanicu dolazi voz sada,
Čuješ li kako klopara čelikom?
U njega ulaziš neozbiljno mlada,
Čak si okrenuta mi i lijepim likom.

Valjda nisam dockan, zakasnio?
Dođi brzo, okači se o vrat.
Posle bih ti nešto pojasnio,
Ako ne misliš, da poslednji je sat.

Lome me ove, ludila žice,
Pokušavam da slomim i ja njih.
Samo još jednom da vidim ti lice,
I dodirnem ga, potpuno nijem i tih.

U tvoju stanicu, na prstima ulazim,
Polako i oprezno kao zmija.
Po tebi cijeloj pogledom plazim,
Po tebi sam cijeli i to mi prija.

Valjda nisam zakasnio? Riječi mi fale,
Jagodica na prstu me boli.
Tvoje šake u mojima su tako male,
Jedino tvoj prst kad takne, on i voli.

Lome me ove noći budalaste,
Kako dan malo zamakne, evo ih.
Džaba što ih pozdravim sa Namaste,
Puštaju sa lanca mrak, opasno tih.

Ode voz...

Dopisnik iz Džepova Prirode:
Branislav Makljenović