Zona sumraka

 

Tuga i ja nismo neznanci

Obično stiže sa malo mraka

Rijetko smo samo stranci

Skupa ulazimo u zonu sumraka

Sreo sam te jednom u prolazu

Okrznula si mi okom ruku

Tramvaj je već bio u dolazu

Zbog trepavica nisam čuo buku

Gasi se zvuk, vidim samo šine,

Sudaraju se ljudi kao oblaci tmusi

Samo jednom da vidim oko kako sine

Bio bih siguran, znao bih da tu si

Poznajemo se tuga i ja, odavno

Ona dolazi bez kucanja, samo uskoči

Moje suvo učini vodoplavno

Nijedna kočnica tu ne može da koči

Poznajemo se tuga i ja...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Put za strance

Kako ćeš znati kada je kraj,
Kad ništa nije ni počelo.
Zar te nije obasjao sjaj,
Iz oka, skrivenog pod čelo.

Ovim putem prolaze stranci,
Dugačak je, nigdje mu kraja.
Na leđima, tjeskobe su puni ranci.
Ovim putem ide i oktobar do maja.

Možda je kraj već na početku,
Pa misliš da od ovog nema bolje?
Možda te gledam kao pojavu rijetku,
Ili sam danas bezvezne volje.

Putujem tamo gdje niko neće,
U dubinu urušenog sopstvenog bića,
Sa znacima neopisive pojave sreće,
Malo je mračno, posle dva, tri pića.

Pod čelom ti oko i dalje svijetli, sija,
Kao jaka sijalica, od stotinu vati.
Na rubu noći, svjetlimo i ti i ja,
Samo je to važno, samo toliko shvati.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović