Stranac suženih očiju

Stigao je voz

Svi su već izašli

Stanica je besćutna

Prljava i hladna

Polako se prazni

Ostao je samo jedan čovek

Stranac suženih očiju

Sedeći na klupi

Gledajući u prazno 

Šapćući šinama

Molitvu suvim usnama

Sve je u redu

Ništa ne brinem

Svet je smešten u prvom vagonu

Voza iz kojeg

Nema više ko da siđe

Mašinovođa je odlučan

U nameri da ide do kraja

Sve je u redu

Ništa ne brini

Tamo gde vozim

Nema stanica

Samo beskrajne šine

Što jauču pod težinom

Teških, preteških odluka

Ljut sam na sebe

Na prljavi zatvor

Na visoke ograde

Bez ijedne kapije

Ljut sam na svet

U izdajnčkom vozu

Što pojačava brzinu

Jureći u zid od mraka

Izbacujući varnice

Bespomoćnog besa

Odlazeći bez kočnica

Totalno tamnom stranom

Koja miriše na ugalj

Dok ogoreva plamenom

Čekajući kraj nepročitane knjige

Iz koje ljubav užurbano odlazi

U starim šupljim cipelama

Bez siluete čoveka

Samo kosti oglodane ličnosti

Koje smrde do ravnodušnog neba...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Zona sumraka

 

Tuga i ja nismo neznanci

Obično stiže sa malo mraka

Rijetko smo samo stranci

Skupa ulazimo u zonu sumraka

Sreo sam te jednom u prolazu

Okrznula si mi okom ruku

Tramvaj je već bio u dolazu

Zbog trepavica nisam čuo buku

Gasi se zvuk, vidim samo šine,

Sudaraju se ljudi kao oblaci tmusi

Samo jednom da vidim oko kako sine

Bio bih siguran, znao bih da tu si

Poznajemo se tuga i ja, odavno

Ona dolazi bez kucanja, samo uskoči

Moje suvo učini vodoplavno

Nijedna kočnica tu ne može da koči

Poznajemo se tuga i ja...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sanjam

 

Sanjam snove od paučine,

Nježni su ali i jaki kao uže.

Ko zna kuda vode te šine,

Mogu li biti još malo duže?

Sanjam vrhove neznanih daljina,

Svaki sam bar po jednom penjao.

Sa nekih su lepršali krajevi haljina,

Ni u javi tu ja ne bih ništa mijenjao.

Poneki put kriknem, sav u znoju,

Valjda usnim i blesave, ružne prizore.

Samo im daljinski promjenim boju,

Onda se pustim tako do svitanja zore.

Poneki put, u snu je blijesak,

Kao da se meteor survava, pada.

Valjda će se zabiti negdje u pijesak,

A možda će ponovo u san sada.

Sanjam neki put i tebe, mila,

Tada želim da ga učinim dužim.

Ponese me neka,u bojama sila,

Tada vijekovima sa tobom kružim.

Sanjam te u svim bojama mogućim,

Pokrivam mojom crnom tvoju plavu.

Po plavoj volim samo da se prućim,

I samo na njene nabore naslonim glavu.

Po neki put kriknem, sav u znoju,

Kao da se meteor survava, pada.

Onda te vidim kao na dlanu, moju,

Onda se budim i sve je ...Sada.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Nebo u kanti vode

Neki čudan glas me sa prozora zove,
U grlu krklja, nečiji prsti ga dave.
Samo da prođu provrele večeri ove,
Da se malo ohlade, u glavi čemerne lave.

Glas, kao da doziva samoga sebe,
Mučno ustremljen na početak kruga.
Ispod uha me taj, užasni glas grebe,
Ispod mog voza je uklonjena pruga.

Samo da prođu ove vrele noći,
Što skupljaju nebo u jednu kantu vode.
Onda će i jutro, makar i vlažno, doći,
I svjetlo će pustiti mrak, da kući ode.

Početak kruga za nekog je i kraj,
Sve se u njemu ponekad zavrti.
Kao u tankoj čaši, hladan martini draj,
Zavrti se i život, odmah posle smrti.

Neki čudan glas, nečujno mi viče,
Načuljio sam uho, očekujem jeku.
Prođoh dalje, jer šta me se to tiče?
Čisteći sa rukava nevidljivu fleku.

Gledam u dno pocrnjelih dubina,
Ništa ne mogu da vidim, niti shvatim.
Da li će krenuti moj voz i bez šina?
Da li će se krug zatvoriti i stati?

Neki čudan glas, nečujno mi viče...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Kud si pošao

Čija su to lica,
Zategnuta gomilom briga.
Što prolaze ulicama, jedući,
Kosti sopstvenih tjelesa?

Lica vječito pospanih očiju,
Od premalo sna i previše,
Budnog kopanja po mislima,
Koje puštaju crnilo da se slijeva,
U odvodne cijevi pune mrzovolje.

Kakav si to ti,
Jadniče jedan, izudaran čizmama
Prokletih dobrovoljaca, koji doniješe
Dobro, zapakovano u paketiće uzaludnosti,
Podjeljene nekih prošlih novih godina?

Kud si pošao,
Sada kad ti nigdje nije mjesto,
Osim u  trećem razredu poslednjeg voza,
Koji je odavno krenuo sa početne stanice,
Znajući da te šine nikud ne vode?

Okreni se i pusti,
Nek se i drugi okreću,
Makar samo za tvojim tijelom,
Skupljenim u taj ofucani mantil,
Kojim pokušavaš dozvati kišu,
Kojom bi da spereš otrov ,
Koji je prokuljao iz vena.

Dakle, okreni se i pusti,
Neka teče sve sto je tečnost,
I pročisti kloake, vec usmrdjele do neba.
Onog istog neba, u koje pogledaš,
Svaki put kad pomisliš:
Dokle više ovako, pobogu brate...

Samo se okreni i pusti...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Kišni dan

U džepu kaputa su mrvice,

Smrvljene kifle od juče.

Miris plijesni privlači pticu,

Da sleti na ispruženi dlan.

Hladno je i kiša pada...

Pognute glave grebem kragnu,

I nesvjesno krećem ka rijeci.

Usput gledam vrhove cipela,

Kojima markiram nesiguran pravac.

Hladno je i kiša pada...

Kapi proklizavaju sa rukava,

Polivajući suva mjesta na ulici.

Krajem oka slutim sivilo neba,

Ne nadam se ničemu, samo hodam.

Hladno je i kiša pada...

Prelazim tramvajske šine,

Tamo gdje se račvaju riječi.

Sudeći po uglačanosti,

Jedna je upravo izgovorena.

Hladno je i kiša pada...

Vrlo blizu čujem škripu metala,

U isti tren izbijam na strmu obalu.

Rijeka stenje od bremenitosti.

Jedan vrtlog se okreće oko sebe.

Hladno je i kiša pada...

Rijeka odnosi gomile prošlosti,

I nemam ništa protiv toga.

Samo pokušavam da nađem oslonac,

U mislima koje plivaju, jer:

Hladno je i kiša pada...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović