Приказивање постова са ознаком vagon. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком vagon. Прикажи све постове

среда, 14. јануар 2026.

Ponor



Budna sablast na nogama

Kolje zdrav razum

Lobanje se kotrljaju
Niz stepenice
Koje vode u poznato

Dobro kašlje, daveći se
Od upornog stiska zla

Okovano lancima
Odlučno zvecka
Dok lokomotive prolaze
Bez zahuktalih vagona

Niko i ništa
Sa svijećom u ruci
Svitanje je opet
u srodstvu sa noći

Gutljaj svježe cijeđenje empatije
Prija suvim nepcima

Talog je popunio čašu

Ljudi na dnu

Ljudi na vrhu

Između njih ponor
Ispunjen živim blatom

Ulice traže pravdu
Ispunjene prazninom

Zaključani mozgovi
Bolesno svijetle

Prozori su još vlažni
Tek oprani suzama

Vrijeme svira koračnice
Iz tišine u ništavilo

Ili svijet ponovo ima lijepo ime
Na drugoj strani teskobe i čežnje...

Branislav Makljenović

уторак, 16. септембар 2025.

Stranac suženih očiju





Stigao je voz


Svi su već izašli


Stanica je besćutna

Prljava i hladna


Polako se prazni


Ostao je samo jedan čovek


Stranac suženih očiju


Sedeći na klupi

Gledajući u prazno 


Šapćući šinama

Molitvu suvim usnama


Sve je u redu

Ništa ne brinem


Svet je smešten u prvom vagonu

Voza iz kojeg

Nema više ko da siđe


Mašinovođa je odlučan

U nameri da ide do kraja


Sve je u redu

Ništa ne brini


Tamo gde vozim

Nema stanica


Samo beskrajne šine

Što jauču pod težinom

Teških, preteških odluka


Ljut sam na sebe


Na prljavi zatvor


Na visoke ograde

Bez ijedne kapije


Ljut sam na svet

U izdajnčkom vozu


Što pojačava brzinu

Jureći u zid od mraka


Izbacujući varnice

Bespomoćnog besa


Odlazeći bez kočnica

Totalno tamnom stranom


Koja miriše na ugalj

Dok ogoreva plamenom


Čekajući kraj nepročitane knjige


Iz koje ljubav užurbano odlazi


U starim šupljim cipelama


Bez siluete čoveka


Samo kosti oglodane ličnosti

Koje smrde do ravnodušnog neba...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...


среда, 16. новембар 2016.

Lijepe riječi






Lijepe riječi klize iz usta,

Dok se foliramo, poluprazni.

I ova pjesma je potpuno pusta,

Dok je ne čuju ljudi razni.




Šta je to ostalo od ljepote?

Samo lijepa riječ, dvije?

One mogu da te ovaplote,

One puze, ujedaju, one su zmije.




Lijepe riječi, a usta gadna,

Dah truležom izlazi iz grla.

Usna je tog truleža  gladna!

Riječ je tu začeta i zamrla.




Šta je to ostalo, posle stihije?

Kroz dušu prohujao cunami!

Ovaj, po malo falš, stih je,

Sve dok ne ostanemo sami.




Nokti po noktima grebu,

Crno se vidi, boja je čista.

Preživjeću i na crnom hljebu,

I ti pored mene, ne živiš ista.




Daj, vrisni! Pozovi me!

Daj, šta se to foliraš!

I u noć odmah, povij me!

Uzmi sve, kad možeš da biraš.


Upadaj u moj vagon,

U njemu se vozim daleko.

Uz tebe je i moj nagon,

Uz tebe sam i ja neko.




Daj, zaključaj...



Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović