Приказивање постова са ознаком pruga. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком pruga. Прикажи све постове

уторак, 16. септембар 2025.

Stranac suženih očiju





Stigao je voz


Svi su već izašli


Stanica je besćutna

Prljava i hladna


Polako se prazni


Ostao je samo jedan čovek


Stranac suženih očiju


Sedeći na klupi

Gledajući u prazno 


Šapćući šinama

Molitvu suvim usnama


Sve je u redu

Ništa ne brinem


Svet je smešten u prvom vagonu

Voza iz kojeg

Nema više ko da siđe


Mašinovođa je odlučan

U nameri da ide do kraja


Sve je u redu

Ništa ne brini


Tamo gde vozim

Nema stanica


Samo beskrajne šine

Što jauču pod težinom

Teških, preteških odluka


Ljut sam na sebe


Na prljavi zatvor


Na visoke ograde

Bez ijedne kapije


Ljut sam na svet

U izdajnčkom vozu


Što pojačava brzinu

Jureći u zid od mraka


Izbacujući varnice

Bespomoćnog besa


Odlazeći bez kočnica

Totalno tamnom stranom


Koja miriše na ugalj

Dok ogoreva plamenom


Čekajući kraj nepročitane knjige


Iz koje ljubav užurbano odlazi


U starim šupljim cipelama


Bez siluete čoveka


Samo kosti oglodane ličnosti

Koje smrde do ravnodušnog neba...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...


уторак, 25. фебруар 2025.

Jutarnje magle






Iz svakog ugla prazne sobe

Provirivali su delovi  života

Udišući memljiv vazduh

Koji je ispuštala sipljiva prošlost


Bol se skrivao iz osmeha

Krv je nestala iza bledog lica

Dok se u grad spuštala jesen


A jutarnje magle ispuštale

Neku tužnu vlagu

Kvaseći krila golubovima

Što se svađaju oko mrvica

Izlomljenog, bajatog hleba


Staza prošlosti donosi setu

Zamišljen pogled u prazno


Vreme je uskočilo u voz

Koji je ubrzano napuštao

Stari stanični peron


Korakom usporenim

Rukama sklopljenim na leđima

Krećem se prugom

Do tamnog otvora tunela


Pritisnut strahom

Od neke stare pesme

Koja je uporno zvonila u glavi


Koja se polako dizala

Iz duboke jame života

Dok sam uplašeno blenuo u mrak...
 

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

четвртак, 17. август 2023.

Džemper sa pletenicama sjećanja






Pogledom dovršene ljubaznosti
Prelaziš  preko mog lica
Skupljajući oči u zelenu traku
Koja  svijetli u mraku
Koji je padao po putu
Dubokih ožiljaka vjerovanja

Šta su ti uzeli ti ljudi
Osim dobrog raspoloženja
I vječnog uzdaha
Ispod neba
Koje je sasvim dobro mjesto
Da se osjeti umor i ravnodušnost
Prije nego krene
U gluhu i mrku noć
Bez imalo svjetla

Makar i blijedog sjaja sa lica
Koje je znalo zastupati
Mnogo bolje dane
Od ovih što poniru u mrak
Neke bijedne stanice

Neke prastare uske pruge
I voza koji ne prestaje
Da izbacuje sopstvene vagone
Kroz maglu sumanutog putovanja
Od kojeg se sjećam
Samo tvog džempera
Izbrazdanog ukrštenim pletenicama

Iglama naviklim na spajanje
U maniru rasklimatane, neobične priče
Koja može da se ispriča i pješke

Važno je da se zato ukaže prilika
I da se razum dovoljno brzo ohladi
Kada povratak bude vidan...



Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

петак, 10. април 2020.

Prazan i grub




U tjeskobi uklete, gorke tišine,
Odzvanja nečiji zlosutan korak.
Zlo je zajahalo prugu,široke šine,
U ustima stalno je ukus gorak.
Ulična rasvjeta ubrzano gasne,
Nebo je upilo boju fasade.
Svijet dobija oblik horor basne,
Ljudi se odavno ljudima gade.
Imperativ je biti prazan i grub,
Biti motka što tuđa leđa bije.
Neko je isčupao srama stub,
I otišao sa ruljom da loče, pije.
Vatre se gase, pepeo je hladan,
Ognjišta zebu dok ih pokriva lišaj.
Iz usahlog grla se čuje vapaj gladan:
"Molim te, sve glasove večeras utišaj"!
Stepenike penju bijeda, beznađe i gadost ,
Na vrata kucaju gomile ludaka. Ruše!
Preko noći je uvela rascvjetala mladost,
Oko dimnjaka srditi sjeverac puše.
Neko je isčupao srama stub...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

понедељак, 1. јул 2019.

Šareni ram za sivilo


Rođen sam u nekakvom getu,
Valjda potpuno u loš čas.
U meni se misli kao zmije pletu,
I do njih samo dopire tvoj glas.


Rođen sam, a kao da nisam,
Sunce mi ispod koljena ide.
Iz jednog, nekad, kao da tri sam!
I kako me to ljudi iz jednog vide?

Rođen u getu i  malo me blam.
Malo sam i sam sebi čudan.
Rođen u getu,za sivilo šareni ram,
Danas sam sa tobom malo uzaludan...

Ponekad te sanjam u planini.
Kako iz klanca  tijesna ničeš!
Dok tako narastaš, u meni su klini,
Dok se gubim u nestvarnom, ti vičeš!

Prolaze godine,u meni se ogledaju.
U očima  je samo zeleni sjaj tuge!
Tvoje se  godine mojima ne daju,
Moje su godine pod šinama pruge!

Prolaze godine i šuplja su mi usta,
Ne znam više ni šta da ti pišem.
Duboko u meni je neka rupa pusta,
I jedva zbog nje pomalo dišem.

Prolaze godine...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

понедељак, 6. август 2018.

Nebo u kanti vode



Neki
čudan glas me sa prozora zove,

U grlu krklja, nečiji prsti ga dave.
Samo da prođu provrele večeri ove,
Da se malo ohlade, u glavi čemerne lave.

Glas, kao da doziva samoga sebe,
Mučno ustremljen na početak kruga.
Ispod uha me taj, užasni glas grebe,
Ispod mog voza je uklonjena pruga.

Samo da prođu ove vrele noći,
Što skupljaju nebo u jednu kantu vode.
Onda će i jutro, makar i vlažno, doći,
I svjetlo će pustiti mrak, da kući ode.

Početak kruga za nekog je i kraj,
Sve se u njemu ponekad zavrti.
Kao u tankoj čaši, hladan martini draj,
Zavrti se i život, odmah posle smrti.

Neki čudan glas, nečujno mi viče,
Načuljio sam uho, očekujem jeku.
Prođoh dalje, jer šta me se to tiče?
Čisteći sa rukava nevidljivu fleku.

Gledam u dno pocrnjelih dubina,
Ništa ne mogu da vidim, niti shvatim.
Da li će krenuti moj voz i bez šina?
Da li će se krug zatvoriti i stati?


Neki čudan glas, nečujno mi viče...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović


петак, 20. октобар 2017.

Demoni



Demoni me uporno udaraju i tuku,

Kao da udarcima nema kraja.

Đavo me izgleda, zgrabio za ruku,

I vuče me tamo gdje malo je sjaja.



Kakav je to pogled, kad oko boli,

Kad iz njega curi naslagana tuga.

To je pogled kada se nijemo moli,

Da jednu bol zamjeni blaža, druga.



Svi su se skupili na crnom trgu,

Prizivaju kišu da ugasi vatru.

Dolaze vozovi iz pakla, niz prugu,

Da li će i anđele, demoni da satru?



Ne boli samo oko, nego cijelo tijelo,

Vatra se brzo pretvara u zvijeri.

Svo crno je i pomalo bijelo,

Krvavom spravom se to mjeri.



Demoni pjevaju ratne pjesme,

Koračnice odzvanjaju praznom glavom.

Vodu pijem iz suve česme,

Usne oblizujem jezičinom plavom.



Vijekovi se skupili u jednom nizu,

Ljudi i stoka, zajedno u oboru.

Odavno predviđenom kraju blizu,

Nogama odavno u zapjenjenom moru.



Udara vojnik kundakom puške,

Po leđima pucaju dijelovi kože.

Škrte su suze, vrele i muške,

Đavo je tu, pomozi nam Bože.



Demoni pjevaju ratne pjesme...




Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

четвртак, 6. април 2017.

Varnice



Tačno u podne je otkucao sat,
Kazaljke ljube jedna drugu.
Sa ledenice kapi padoše niz vrat,
Nacrtaše po koži naježenu prugu.

Pretrčah ulicu, dok vozači bijesne,
U jednoj lokvi sprao mi se trag.
Na drugoj strani širok osmjeh blijesne,
Visoko nagazih na tramvajski prag.

Odmah do vrata, opušteno stoji,
Žena što nosi toplinu u oku.
Pogled koji tuđeg se ne boji,
Kao nož mi sjuri, u srce duboko.

U trenutku blijesak, varnice pršte,
Da li da prođem dalje ili stanem?
Da provjerim od koje je vrste,
Da u njen život, samo tako, banem?

Prođoh korak iza duge kose,
Osjetih miris finoga parfema.
Dodirnuh lokne što gravitaciju nose,
Smanjih se skroz, kao da me nema.

Na sledećoj stanici izašla je vani,
Noseći osmjeh nekom drugom.
Nijemo zamolih vozača-stani!
Potrčaše oči tramvajskom prugom.

Na raskrsnici je velika frka.
Nadiru ljudi kao brza rijeka.
Nestade ona, a i očiju trka,
Jedan san ode, nek odlazi, neka...

U jednoj lokvi sprao mi se trag...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović