Oči mokre od čekanja

Ozbiljno uzvraćen pogled
Ispod kapuljače kišnog ogrtača

Naglo crvenilo na licu
Omekšalo je oholo držanje

Tvoj stav savršenstva

Kalup ozbiljnosti
Je polako mijenjao formu
Dok se uvježbani dio povlačio

Sve vježbe su ostale uzalud
Pred talasom razoružavajućeg
Naleta osmjeha
Kojim  si me  napala
Kao vješt general
Sa svim trupama
U istom trenu

Vještina lažne ravnodušnosti
Se raspadala kao pocjepane
Trake magle pod navalom vjetra

Uobraženi svijet se kršio
U komade
Ostavljajući cijelim
Samo oči, mokre od čekanja

Odlazeći, gazila si strah
Užurbanim korakom
Oštrim štiklama

Da li si ti u oblacima
Ili hodaš ovom zemljom

Vidiš li ponor
Ili te baš briga
Za sve pukotine
Teške naravi

Uznemirena si kao sumrak
Dok sunce preskače brdo
A dan neumorno okreće pedale
Odlazeći na zasluženi počinak

Iznad niskih krovova
Apsolutnog ništavila
Lice ti je prekriveno sjenom

Podignuto ka nebu
Neprestano se penje
Uskom stazom
Iznad strme provalije

Kao da će kiša... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pucanj u tišinu

Stigoh u džunglu

Razgranate buke

Pojačani zvuci lome nemir

Srce prestaje da kuca

Dok čekić u grudima

Zakiva goleme eksere

U svježe ofarban sanduk

Sva oružja su uperena u tišinu

Koja se poraženo povlači

Držeći bijelu zastavu

Pocijepanu oštrim tonom

Skoncentrisane buke

Sva lakoća propadanja

Biva potpuna, u strahu od tišine

Od koje smo i sazdani

Nesvjesni duboke praznine

O koju se saplićemo krutim korakom 

Pojačani zvuci lome nemir...

Dopisnik iz Džepov Snova:

Branislav Makljenović

Žileti mi sijeku grlo

 

Došao sam u moj grad,

Potpuno iskrivljenog lica

 

Iz njega nikad nisam otišao 

U meni je rastao kao balon

 

Došao sam u moj grad niotkud

Samo sam prošao kroz njega

 

Ništa nije isto, a nisam ni ja

Došao sam u moj grad

 

Došao sam u moj grad

Iz njega nisam nikad ni korakom

 

Prošao sam kroz njega, smrvljen

Mrak me dočekao na kraju ulice

 

Došao sam u moj grad

A gledam ga sa neke druge planete

 

Sa čela mi curi potok znoja

Dok se sjećanja kupaju u njemu

 

Sjećanja mi uz uho dišu,

Sjećanja me ubijaju, lome

 

Pišu ove redove crveno

Odlaze nekud brzom poštom

 

Sjećanja prolaze kroz mene,

I crna su i bijela u istoj korpi.

 

Kad krenu, žileti mi sijeku grlo

Kad me stignu, više ne bježim

 

Prošao sam kroz moj grad

Tijesne su mi ulice

 

Koraci odzvanjaju tramvajskim šinama

Metalna sjećanja odzvanjaju u meni

 

Došao sam u moj grad

Brzo sam kroz njega prošao

 

 

Dok su zgusnuti krovovi ubadali nebo

Sivo od poznatog osjećaja gubitka

 

Sjećanja  dolaze, kao leptiri

Spuštaju se na oko, privučeni mirisom.

 

Noću me pohode, penju se, dolaze

U vrtlogu misli formira se paranoja

 

 

Sjećanja su duboko u meni

Sa mnom se ujutru bude

 

Piju prvu jutarnju kafu

Dodaju ludilo narednom danu

 

Moj grad u meni živi

Raširen i stješnjen planinama i ravnicom

 

Moj grad iz mene polako izdiše,

Na kraju svog besmislenog mandata

 

Moj grad je još uvjek negdje

Na nebeski svod  prikačenih krovova

 

Ulice slobodno šetaju između mekanih zgrada

Uobrazilja oštri jednu stranu žileta

 

Sagrađen u  pustinji ili kraj mora

Oštre stijene su kamen temeljac

 

Na vrhovima planina ili u dolini

Žulja me uvjek i u novoj cipeli

 

 Na kraju grada je slijepa ulica

Sudara se sjećanje i život

 

U svakom gradu sam stranac

U mom gradu me nema…

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sam sa sobom sudaren

Sav moj svijet se srušio.
Sasjekao sam ga u komade.
Vlastitim rukama ga ugušio
Bez pitanja: a šta mi to rade?

Stojim na ulici, popljuvan i sam,
Posred izmučenog lica udaren.
Sve što mi treba, odavno već znam,
Ponovo sam, sam sa sobom sudaren.

Znoj se niz lice uporno cijedi,
Pitam se kamo da odem sada? 
Kako pobjeći ovoj ljepljivoj bijedi?
Kako, kad vrag suvereno vlada?

Noge od olova ništa ne pokreće,
Kao da zauvjek pripadoh cesti.
Nijedan korak nikuda  neće,
Nijedan pogled ne mogu sresti.

Ukopan, do pola kao u grobu,
Gledam u zemlju, u nebo ne mogu.
Evo prodajem savjest kao robu.
Davno sam kleknuo,molim se Bogu.

Misliš da  svijetom vlada vrag,
A boga traziš kad suze poteku?
Objema nogama zastani na prag,
Pomoli se i zbaci đavola u rijeku.

Kad začuješ krik, to je tvoj glas,
Ubrzo će i svjetlost da  te kupa.
Zaurlaj žestoko, jer stiže ti spas,
Sa druge strane vrata, neko ti lupa.

Zaurlaj...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Prazan i grub

U tjeskobi uklete, gorke tišine,
Odzvanja nečiji zlosutan korak.
Zlo je zajahalo prugu,široke šine,
U ustima stalno je ukus gorak.

Ulična rasvjeta ubrzano gasne,
Nebo je upilo boju fasade.
Svijet dobija oblik horor basne,
Ljudi se odavno ljudima gade.

Imperativ je biti prazan i grub,
Biti motka što tuđa leđa bije.
Neko je isčupao srama stub,
I otišao sa ruljom da loče, pije.

Vatre se gase, pepeo je hladan,
Ognjišta zebu dok ih pokriva lišaj.
Iz usahlog grla se čuje vapaj gladan:
"Molim te, sve glasove večeras utišaj"!

Stepenike penju bijeda, beznađe i gadost ,
Na vrata kucaju gomile ludaka. Ruše!
Preko noći je uvela rascvjetala mladost,
Oko dimnjaka srditi sjeverac puše.

Neko je isčupao srama stub...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Kao da lebdiš

Vidim kako bosa hodaš kroz zrak,
Lebdiš, a noge duge kao godina.
Korak praviš ogroman, a potpuno lak,
Kao da prelaziš gomile pješčanih Dina.

Da. Upravo pred tobom je pustinja,
Ali, ti se ne bojiš, nastavljaš.
U očima ti vatra tinja,
Danas mi se i u javi javljaš.

Gdje god pogled pustim,
Tvoje su noge, ruke, glava.
Pod tim obrvama gustim,
Danas, kao da izbija lava.

Osvrćem se na sve strane,
Nema nikog, samo si ti svuda.
Jedino kroz tebe mi jutro svane,
Samo sam bez tebe unezvjerena luda.

Hajde, ščepaj me rukama,
Ponesi i mene u vazduh,
Pa me ostavi u nekim bijednim lukama,
I sačekaj da iz mene  isplovi duh.

Bilo je lijepo tebe upoznati,
Gledati dok hodaš, a u stvari letiš.
Uspio sam shvatiti i sve spoznati,
Ti si kao Orao, a ja  mali miš.

Bilo je lijepo, gledati te lijepu...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Za tobom ni traga

Ustani i kreni.
Stepenicama do kraja.
Klizavo je, ali idi.
Spusti se dole,
Gdje je dubina nebitna.

Samoća se plaća.
Na dnu je blagajnik.
Dobićeš i račun.
Za prljave misli,
Daju ti popust.

Misliš da si slobodan?!
Ruke ti drhte od pomisli,
Da kreneš nazad.
Sve se već srušilo.
Za tobom ni traga.

Olakšaj toj duši,
Što izlazi iz tijela.
Pusti to jato bola,
Da odleti daleko,
Sa blata neuspjeha.

Ne grije sunce tvoju glavu. 
Slobodno uvuci vrat u kragnu. 
I pruži svoj nesigurni korak, 
Prvim tunelom, na koji naiđeš. 
Tamo te čeka mrak koji si tražio. 


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Ispleti dan finim nitima

Mokre su ulice, ali to nije bauk,
Samo ih malo poliva kiša.
Ispleti dan finim nitima, ko pauk,
I pusti sve neka se utiša.

Kad osjetiš da nema zvuka,
I sve ti nešto mili preko kose.
To nije san, već te dodiruje ruka.
Prsti što smiraj na sebi nose.

Mokre su ulice, umiva ih oblak,
Puštajuci kišu da veselo pada.
Jednu baricu preskače korak,
Jedno juče je zagrlilo sada.

Ne zatvaraj oči, drži ih širom,
Otvorene, željne da upiju dan.
Pogledaj nebo, sa potpunim mirom,
Uzmi ovaj tren,dok ne postane san.

Uzmi ovaj tren...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović