Pucanj u tišinu

Stigoh u džunglu

Razgranate buke

Pojačani zvuci lome nemir

Srce prestaje da kuca

Dok čekić u grudima

Zakiva goleme eksere

U svježe ofarban sanduk

Sva oružja su uperena u tišinu

Koja se poraženo povlači

Držeći bijelu zastavu

Pocijepanu oštrim tonom

Skoncentrisane buke

Sva lakoća propadanja

Biva potpuna, u strahu od tišine

Od koje smo i sazdani

Nesvjesni duboke praznine

O koju se saplićemo krutim korakom 

Pojačani zvuci lome nemir...

Dopisnik iz Džepov Snova:

Branislav Makljenović

Još samo ovo...

 

Još samo ovo da ti kažem

Mogu i na uho, ispod kose.

 

Da mi jako nedostaješ

Ali, to je tako izlizano

 

Malo ću  da te slažem

Dok par kapi klizi na usnu

 

Koju zubima tetoviram

Kao otvorenu školjku

 

Liječio bih ti taj rejon

Opkolio bih tu čitavu regiju

 

I kad pomisliš da nema više

Ima me svuda u okruženju

 

Ima me kao neizliječive bolesti

Napadam iz svih oružja

 

Jer sam potpuno svjestan

Da nema povlačenja

 

Tako napadnutu, okupiranu

Ubrao bih te poput pečurke

 

I zaspao sa idiotskim osmjehom

Sretno otrovanog zombija

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

 

 

 

Novembar

Očekivao sam od ovog novembra žestoki napad.
Mislio sam da će, naoružan kišom, polivati beogradske ulice i krovove.
Međutim, on sav smjeran i fin, dade se u pletenje maglenih stolnjaka. Tako zastrti, krovovi zgrada su se stapali u jednu, ogromnu, utvaru.

Taj raspršujući materijal, na kratko, danju, se cijepao na komade i puštao malo šturog svjetla u naše, male, živote.
Kad pomislih da se novembar pretvorio u nakazu, željnu našeg jada, ta dobričina zatapša rukavima jesenjeg kaputa i napravi prolaz suncu. Takvo izdanje se dalo trpiti. Hladnjikavo, ali sa više svjetla, davao je do znanja kako može da se poigrava sa stanovnicima našeg, utrnulog  grada.

Nekako smo se bez otpora prepustili tom napadaču. Ma, ni pokazali oružje nismo, a kamo li upotrebili ga. Valjda nas zagrlio brzo, već golim  granama drveća, te stadosmo u sred pokreta. Čuvene novembarske kiše sipaju svoj poklon nekim drugim dvorištima. Osjećam nabreknutost budućih kumulusa. Oči iskolačeno pretražuju nebo. Čak i luna ovih dana umire sa prigušenim krikom
Samo nizovi reklama i poneki osmjeh daje životnu formu ovom mjesecu jedanaestom.

Od nekadašnjeg sjajnog završetka, praćenog prazničnim slavljem, ostao je samo vrisak zaklanih svinja u navlaženom vazduhu. Čvarcima i slaninom nas je namamio do staze kojom se može samo naprijed, u decembar. Šta god nudio mjesec dvanaesti, neka to bude preliveno kišom i snijegom.
Obožavam taj momenat, kada se kiša transformiše i dobije oblik, ogromnih mekih, pahuljica. Tada stvari lagano gube oštrinu i krenu se stapati sa okolinom.

Ipak, zahvaljujem se gospodinu novembru na istrajnosti u prezentovanju hladnog sivila! Ne bih vas, čvrsti momče, više zadržavao. Večeras se u miru rastajemo.
Dugajlija decembar me, već, cima za rukav. Spreman sam za druženje sa dotičnim. Uvjek donese pune džepove novogodišnjeg optimizma.
Vidim ga, pristiže u kočijama tjeran košavom, dok točkovi škrguću, a stari Beethoven kašljuca Moonlight Sonata.
Moj naklon, gospodine! Dobro došli...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović