Приказивање постова са ознаком dvorište. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком dvorište. Прикажи све постове

уторак, 1. септембар 2026.

Medo

 



Pola pet. Đina je budna. Grebe po vratima. 

-Đina, dobro je! Spavamo još malo.

Petnaest do pet. Đina grebe.

-Đina, dosta! Spavamo!

Pet sati. Medo laje. Komšinica ide na posao. Medo laje. Đina grebe.

Ustajem. Otvaram vrata. Đina istrčava. Idem u toalet. Vraćam se u krevet. Zaspao kratko.

Meda laje besomučno. Neizdrž za uši. Ustajem. Izađem. Medo se provukao i zaglavio ispod ograde. Oslobađam ga i prebacujem preko. Težak. Udebljao se.

Vraćam se i odlazim pod  tuš. Hladna voda rasanjuje. Ok. Nameštam krevet. Provirim napolje. Ne verujem! Meda je opet prešao ispod ograde. Ne laje. Leži i gleda me. Skinem ogrlicu i pustim ga. Odskakutao je prema Đini. Ona ga gleda nezainteresovano. Pravi se nevešta.

Meda protrčao dvorištem. Obišao parohiju. Nešto kasnije videh ga ispred kapije. Leži i čeka. Otvaram. Prebacujem ga. Gleda me nemo. Odlazi u svoju kućicu. Već je jako vruće. 

Đina grebe. Hoće da uđe. Vreme je za doručak. Granule i narezak. 

Kuvam kafu.  Počeo je dan...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

уторак, 2. децембар 2025.

Disanje svemira



Pogledah na sat: šest i trideset. Pomislih, još je rano. Mada, za jedno lijepo jutro, upravo kasnim.

Već se odvojio uveliko , taj savršeni dio između svitanja i buđenja svega živog.

Ustadoh naglo, razbuđen mišlju da gubim dragocjene dijelove dana.

Brzo pod tuš. Hladna voda uspostavlja značajan iskorak iz toplih snova.

Volim taj osjećaj jutarnje svježine, koja podstiče životne sokove.

Kuvam čaj od matičnjaka i posle kratkih vježbi za cirkulaciju, izlazim na terasu, okrećući pogled ka suncu.

Već se ustoličilo na horizontu, čekajući odobravajući aplauz.

Poslah mu srdačan pozdrav, dopuštajući koži lica da zablista.

Miris dozrele smokve se tiho šunjao do nosa.

Napuklim stepenicama siđoh u dvorište.

Trava je pila rosu. Ptice su budile dan.

Ispijam malo čaja, stojeći na jednoj nozi.

Tako spojen sa zemljom, vršio sam direktan uvid u disanje svemira.

Duboko udahnuh. 

Veličina svijeta se svela na podnošljivu mjeru.

Još par gutljaja čaja. 

Osjećam se dobro.

Osjećam se vrlo dobro...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

петак, 24. фебруар 2017.

Kuća sjećanja



Odjednom mi je stalo disanje,
Skoro da se zaustavio dah.
Olovci je presušilo pisanje,
I glasovi su stali, u isti mah.

Tvoj dolazak pratila je kiša,
Koju je zemlja krenula da pije.
I sve je htjelo malo da se stiša,
Samo srce tiho, baš nikako nije.

Znao sam da donosiš nešto novo,
Neponovljivo, totalno drugačije.
Viška mi je sve što imam, ovo,
I pitam se, to moje je...čije?

Eto, došla si u dvorište, stigla,
Kuća prazna, hladna od samoće.
Sa sjećanja danas, prašina se digla,
Sjećanja su gladna, samo tebe hoće.

Uđi u tu kuću, poznaješ je dugo,
Vidiš da se ništa ni mrdnulo nije.
Čekala je tebe, nije mogla drugo,
Iz čaše vremena, još pomalo pije.

Dugo nisi bila, samo se okreni,
Nek zasija sunce u ovom džepu tame.
Ako još sanjaš, polako se preni,
Pogledaj me okom, što odavno zna me.

Reći ću ti ono, što u meni ćuti,
Riječima škrtim, otupjelim od tuge.
Hoćeš li mi glas, kao nekad čuti?
Ili se stapa u nečujne glasove druge.

Reći ću ti ono, što u meni ćuti...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

четвртак, 1. децембар 2016.

Novembar



Očekivao sam od ovog novembra žestoki napad.
Mislio sam da će, naoružan kišom, polivati beogradske ulice i krovove.
Međutim, on sav smjeran i fin, dade se u pletenje maglenih stolnjaka. Tako zastrti, krovovi zgrada su se stapali u jednu, ogromnu, utvaru.

Taj raspršujući materijal, na kratko, danju, se cijepao na komade i puštao malo šturog svjetla u naše, male, živote.
Kad pomislih da se novembar pretvorio u nakazu, željnu našeg jada, ta dobričina zatapša rukavima jesenjeg kaputa i napravi prolaz suncu. Takvo izdanje se dalo trpiti. Hladnjikavo, ali sa više svjetla, davao je do znanja kako može da se poigrava sa stanovnicima našeg, utrnulog  grada.

Nekako smo se bez otpora prepustili tom napadaču. Ma, ni pokazali oružje nismo, a kamo li upotrebili ga. Valjda nas zagrlio brzo, već golim  granama drveća, te stadosmo u sred pokreta. Čuvene novembarske kiše sipaju svoj poklon nekim drugim dvorištima. Osjećam nabreknutost budućih kumulusa. Oči iskolačeno pretražuju nebo. Čak i luna ovih dana umire sa prigušenim krikom
Samo nizovi reklama i poneki osmjeh daje životnu formu ovom mjesecu jedanaestom.

Od nekadašnjeg sjajnog završetka, praćenog prazničnim slavljem, ostao je samo vrisak zaklanih svinja u navlaženom vazduhu. Čvarcima i slaninom nas je namamio do staze kojom se može samo naprijed, u decembar. Šta god nudio mjesec dvanaesti, neka to bude preliveno kišom i snijegom.
Obožavam taj momenat, kada se kiša transformiše i dobije oblik, ogromnih mekih, pahuljica. Tada stvari lagano gube oštrinu i krenu se stapati sa okolinom.

Ipak, zahvaljujem se gospodinu novembru na istrajnosti u prezentovanju hladnog sivila! Ne bih vas, čvrsti momče, više zadržavao. Večeras se u miru rastajemo.
Dugajlija decembar me, već, cima za rukav. Spreman sam za druženje sa dotičnim. Uvjek donese pune džepove novogodišnjeg optimizma.
Vidim ga, pristiže u kočijama tjeran košavom, dok točkovi škrguću, a stari Beethoven kašljuca Moonlight Sonata.
Moj naklon, gospodine! Dobro došli...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

петак, 12. август 2016.

Pustoš




Pustoš se probija iz oka,

Sreli smo se samo par puta!

Napadaš me četama sa boka!?

Niz leđa mi znoj potocima luta.



Kako da ti kažem neke stvari?

Bojim se da ne vrijede ništa!

I ovaj mjesec osmjehom sve kvari.

Vjetar te donosi u prazna dvorišta.



Osjećam prazninu, a do mene tu si!

Malo se pomakni, u ruke mi sjedni.

Da li te posjećuju ponekad dusi?

Da li još sanjaš vatru ili je san ledni...



Gdje si…



Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

недеља, 5. јун 2016.

Zlatno runo



Razli se jutro po lišću smokava. Sunce stidljivo proviri u dvorište.
Dva vrapca nešto čavrljaju. Crkveno zvono  najavi dan.
Postadoh jedno sa zvukom i svijetlom. I sa tanjirom ovsenih pahuljica.

Cilj dana-Afissos.

Krenuh u podne. Odličan momenat. Bog je rernu zagrijao na 35 C.
Ivicom obale iz Kala Nere. Kilometara bar 7. Prolivenog znoja 200ml.
Smjenjuju se divlje sa pripitomljenim plažama. Stijene zarobljeno štrče iz mora.
Skoro u isto vrijeme ulazim u  Afissos, sa jednim brodićem.

Možda je to on!?

Brod je pristao u luku. Džejson preskače palubu. Jednim skokom je na uglačanoj stijeni.
Pita čovjeka pod sjenkom masline:
-Kako se zove ovo mjesto, dobri čovječe?
-Afetes, gospodaru!
-Ja sam Džejson, a ovo su moji Argonauti. Kako se ti zoveš?
-Branislavos.

-U potrazi smo za Zlatnim runom. Znaš li nešto o njemu?
-Znam. Na kraju glavne ulice ima kafe bar. Zove se Zlatno runo.
-Onaj sa zelenom tendom?
-Jeste! Kuvaju odličnu grčku kafu, a ni konobarica nije loša...
-Opa! Puno ti hvala, dobri moj. Hoćeš sa nama na kafu?
- Ne mogu sad. Idem do pekare. Moram pojesti još jednu spanako pitu. Strava je!
-Dobro, Branislavos. Efharisto. Herete!

-Parakalo, care moj...

Dopisnik iz Džepova Peliona:
Branislav  Makljenović