Budi bilo gdje

Budi bilo gdje

Samo idi

Uradi to brzo
Nestani
Dok sam još tu

Bez glasa
Bez sluha

Konfuzan

U nekom srednjem svijetu

Dok traje praznik unutrašnjeg zvona

Još sam tu
Utišan, miran

Sa otkucajima srca
Dovoljnim da živim

Jer još sam tu
U svom snu

U dubokom porivu
Da zaronim glavu
U sivu zonu
Moj novi dom
Pustinja, stepa i tajga

Znam
Dobro je

Još sam tu

Dovoljan
Pokidan
Sebi stran

Slavljenik prošlih vremena
Prošlih života

Davljenik

Utopljenik
Koji vrišti
Tu sam!

Dobro je

Tu sam

Idi samo
Bilo gdje
I biću dobro

Biću skroz u redu

Kad podignem ruke
I savijem ukočene prste
U polomljenu pesnicu

Udaram u vjetar

U centar oluje
Dok bjesni
U ovom zagađenom tijelu

Dobro je... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Mozaik

Dok držim tvoju lobanju naručju,

Postao sam slaba karika u našem lancu.

Postao sam zvono na tvojim vratima,

Zvono koje ne najavljuje ničiji dolazak.

Popodne je i gori nebo i zemlja,

Samo se naše sjenke neznatno njišu.

Poznati nemir klizi niz mokra leđa,

Paučina hvata usporene misli.

Neshvatljiva nemoć me savija,

Na polovini tijela su sitni gmizavci.

Strah izbija iz larve i pretvara se u leptira,

Koji odleprša negdje, zajedno sa gađenjem.

Penjemo se polako, bolesnim nogama.

Prevješeni preko klecavih, lomnih koljena.

Izdaju nas noge, ali jezik može bez odmora.

Da ispriča sve naše sakate priče,

Koje bez ikakvog reda, upadaju jedna u drugu,

Ne trudim se da spojim taj mozaik,

Jer je lanac sećanja zauvijek pukao... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Skrhane duše

Eh, da ti je znati gdje gledam!
Porub na suknji ti sija koncem.
To je nit po kojoj ležim i sjedam,
Predvodnik  krda, obilježen zvoncem.

Gledaš me, gledam te! Oko iskapa suzu,
Groznu sam ostavio neman, aždahu.
Preko svijetle kože, prošivam svoju muzu,
Udisaj je ostao samo u jednom  dahu.

Cijediš se i ne vidiš liniju kraja!
Ti, što đavoli te vole i u njedra kriju.
Znaš li koliko ima do mog raja?
U tom vrtu grijesi oduvjek  zriju.

Evo pružio sam ti dlan, malo grub.
Sa njega polijeću skrhane duše.
Popni se i stani na poderani rub,
Pa poleti i pusti svijetovi nek se ruše.

Nježna kao komad pocjepane svile,
Provlačiš mi prste kroz debele snove.
U mojim rukama rastu razjapljene vile,
Kroz moje  kanjone promiču i plove.

Jesi li sve zaboravila, mrgude?
Hajde zapjevaj pjesmu divljaka!
Evo moju dušu pocijepanu grde,
Oči mi plivaju ispod naježenog mraka.

Sjećaš li se, mrgude...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Glupi sat

Imao sam neki glupi sat.
Jednom je pao na zemlju.
Digao sam ga i prodrmao.
Sve je bilo u redu, jer je ponoć.

U taj čas čovjek može da ode,
Prosto samo negdje odšeta,
I jednostavno nestane bez traga.
Dok svi misle da je imao neka posla.

Ako se čovjek ipak vrati sa tog puta,
I shvati da su ga već svi zaboravili,
Staće na bilo koju raskrsnicu,
Gledajući u pravcu rađanja jutra.

Isključeno zvono budilnika na satu,
Zvonilo je pokvarenjačkim ridanjem.
Ustao sam iz kreveta i bacio gada.
Gladajući kako se lome krhke minute.

Legao sam ponovo pored kreveta,
Čekajući da jutro odjekne hodnikom.
Kao sirena vozila hitne pomoći,
I sve bude kao što je i bilo.

Imao sam jednom neki glupi sat...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Koliko život košta

Koliko život košta,
U zemlji gdje umiru i snovi?
Može li brza pošta,
U paketu donijeti jedan novi?

Ako može tako,
Samo reci i biće spakovano,
Obučen u praznični sako,
U  sjajnim cipelama, crnom lakovano.

Kad čuješ zvono,
Na zaključanim, teškim vratima.
Znaćeš da to je ono,
Što čekaš godinama, danima, satima.

Zato otključaj tu bravu,
Otvori širom, nek sunce cijelo uđe.
Ovaj put gledaj da izabereš  pravu,
Stranu svijeta, gdje sve naše je i tuđe.

Kad saznaš da je suza
Protjerana sa uplašenog lica.
Odzviždi jednu tužaljku bluza,
Nek sve se nosi na krilima ptica.

Odzviždi jednu tužaljku…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

U lavirintu

 

 Crkveno zvono zove novi dan. Zvuk bučan a drag.
     Unosi titraje veselosti u krvotok. Oblikuje usne molitvom- Gospode, pomozi mi da upijem ovaj  dan.                           
     Skačem u jutro, sa glavom u rukama. Grabim svjetlo ...i stavljam među bore..
     Prepustih se svom, mozgovnom, skakutanju i napravih vrtlog. Ostvarih bežičnu konekciju sa nebeskim čuvarom. 
      Lagano spada strah od ishoda, sulude borbe. Hranim vjeru željama. Hodam, uokviren sunčevim zlatom. Upregnut u kočije odlučnosti, zakotrljah osmjeh. Na putu se saplićem, bauljam, padam. 
      Sa koljena šiklja krv novembra. Usta pokrivena jesenjom ironijom, cure balama neznanja. Kamo, kako i čime? Pitanja prosipaju led.
      Ustajem i gazim kroz blato bola. Krajičak duše nazire prolaz. Negdje u tmini sopstvenog ega, isijava radost saznanja. Lakoća postojanja.
      Uskladih se sa otkucajima namjere. Otresam sumnju sa obrva. 
      Nijemim urlikom molim-oprosti mi grešnu pojavu. Pomozi mi peti se putevima planina. Vrhova, zabodenih u plavo. Izbavi me od lukavago. Izvadi me ispod lavine mučnih razmišljanja. Čupaj me iz močvare nepovjerenja.
      Zvono već zvoni za smiraj dana.
      Hrvali smo se, nas dvojica. Dan i ja. Lomili kosti jedan drugom . 
      Sunčev zalazak u zjenicama. Utapamo se oba, u bunarima noći. Aleluja!
      Odzvanjam , izbavljen iz prostora nemoći. Sa ramena skliznuše ptice očajanja. 
      Brzo koraknuh u dvorište promisli. Noć me vuče za rukav i gura u susret novom jutru. 
      Ona posreduje u pregovorima. Vode ih sumrak i svitanje.                       
      Neko će preživjeti...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Zlatno runo

Razli se jutro po lišću smokava. Sunce stidljivo proviri u dvorište.
Dva vrapca nešto čavrljaju. Crkveno zvono  najavi dan.
Postadoh jedno sa zvukom i svijetlom. I sa tanjirom ovsenih pahuljica.

Cilj dana-Afissos.

Krenuh u podne. Odličan momenat. Bog je rernu zagrijao na 35 C.
Ivicom obale iz Kala Nere. Kilometara bar 7. Prolivenog znoja 200ml.
Smjenjuju se divlje sa pripitomljenim plažama. Stijene zarobljeno štrče iz mora.
Skoro u isto vrijeme ulazim u  Afissos, sa jednim brodićem.

Možda je to on!?

Brod je pristao u luku. Džejson preskače palubu. Jednim skokom je na uglačanoj stijeni.
Pita čovjeka pod sjenkom masline:
-Kako se zove ovo mjesto, dobri čovječe?
-Afetes, gospodaru!
-Ja sam Džejson, a ovo su moji Argonauti. Kako se ti zoveš?
-Branislavos.

-U potrazi smo za Zlatnim runom. Znaš li nešto o njemu?
-Znam. Na kraju glavne ulice ima kafe bar. Zove se Zlatno runo.
-Onaj sa zelenom tendom?
-Jeste! Kuvaju odličnu grčku kafu, a ni konobarica nije loša...
-Opa! Puno ti hvala, dobri moj. Hoćeš sa nama na kafu?
- Ne mogu sad. Idem do pekare. Moram pojesti još jednu spanako pitu. Strava je!
-Dobro, Branislavos. Efharisto. Herete!

-Parakalo, care moj...

Dopisnik iz Džepova Peliona:
Branislav  Makljenović