Čujem mrak

Kratak zimski dan

Pojedoh sve do duboke noći

Hladan vazduh liže treperava ulična svijetla

Glasna psovka zvoni klizavom ulicom

Na pola spuštena roletna
Skriva obrise visokih zgrada

Pogled na ulicu
Mi vraća zabludjele misli

Oči raširene
Oči zatvorene

U glavi odzvanja surova tišina

Okrenuh se
I zagledah u tamu sobe

U prisne stvari pokrivene mrakom

U mekane jastuke
Tvrdokorne praznine
Uokvirene naborima lelujavih sjenki

Soba miriše na strah

Gledam u mrak

Čujem mrak

Duboko je u meni

Provlači svoje pipke
Kroz zadebljale vene

Lažem da ništa ne osjećam
Navlačeći iskeženi osmjeh

Prevlačeći prstima po vratima
Zaključanog krvotoka

Dok soba miriše na strah... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Sjenke strašila

U vrelom danu
Ključa pokušaj promjene
Potoci svijesti
Traže šira korita

Fali mi jak talas
Koji će srušiti
Nakupljene ograde
Onaj odlučni talas
Posle kojeg
Ne možeš nazad
A naprijed te čeka
Nešto nepoznato

Iskrivljeni su znaci prošlosti
Novi putevi su označeni
Drugim bojama
Staze do šarenog svijeta
Vode preko naplatnih rampi

Nakon tankog sloja magle
Otvara se svijet

Koji te zavodi

Kojeg sanjaš

Čežnjivo čekaš

A onda vidiš
Da nema ničeg
Što si želio

Da su to samo sjenke
Svuda postavljenih strašila

Vječiti putnik
Je sklon čuđenju
Ako naiđe na stazu
Koja bi mogla
Da ga povede
U neki svijet

Bez strašila

Bez prošlosti

Bez budućnosti

Samo u neki svijet
Bez kapuljača i maski

Tamo negdje
U neki drugi svijet... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Mozaik

Dok držim tvoju lobanju naručju,

Postao sam slaba karika u našem lancu.

Postao sam zvono na tvojim vratima,

Zvono koje ne najavljuje ničiji dolazak.

Popodne je i gori nebo i zemlja,

Samo se naše sjenke neznatno njišu.

Poznati nemir klizi niz mokra leđa,

Paučina hvata usporene misli.

Neshvatljiva nemoć me savija,

Na polovini tijela su sitni gmizavci.

Strah izbija iz larve i pretvara se u leptira,

Koji odleprša negdje, zajedno sa gađenjem.

Penjemo se polako, bolesnim nogama.

Prevješeni preko klecavih, lomnih koljena.

Izdaju nas noge, ali jezik može bez odmora.

Da ispriča sve naše sakate priče,

Koje bez ikakvog reda, upadaju jedna u drugu,

Ne trudim se da spojim taj mozaik,

Jer je lanac sećanja zauvijek pukao... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović