Čujem mrak

Kratak zimski dan

Pojedoh sve do duboke noći

Hladan vazduh liže treperava ulična svijetla

Glasna psovka zvoni klizavom ulicom

Na pola spuštena roletna
Skriva obrise visokih zgrada

Pogled na ulicu
Mi vraća zabludjele misli

Oči raširene
Oči zatvorene

U glavi odzvanja surova tišina

Okrenuh se
I zagledah u tamu sobe

U prisne stvari pokrivene mrakom

U mekane jastuke
Tvrdokorne praznine
Uokvirene naborima lelujavih sjenki

Soba miriše na strah

Gledam u mrak

Čujem mrak

Duboko je u meni

Provlači svoje pipke
Kroz zadebljale vene

Lažem da ništa ne osjećam
Navlačeći iskeženi osmjeh

Prevlačeći prstima po vratima
Zaključanog krvotoka

Dok soba miriše na strah... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Flert umova

 

Ova bliskost ne ide dalje
Flert umova je opasna igra
Iscrpjelo iskustvo poruku šalje
Rob u glavi ili nemirna čigra

Sastajemo se kao zavjerenici
Sa zamornom maskom žrtve
Trenutkom spojeni vjerenici
Hladnoćom pokazujući na mrtve.

Iz ljuske stišanosti teče grub glas
Zarazan smjeh i dvosmislenost riječi
Čupajući kosu ne čupamo ni vlas
Ničeg u krvotoku da nas izliječi.

Bespomoćna apatija napada snažno
Ovi putevi vode do vrata ludnice
Osjećaj sažaljenja navire lažno
Kao nevin osmijeh kod zrele bludnice.

Ptica si koja gleda u palacavi jezik zmije
Zamrznut  pokret pojačava utišani zvuk
Tijelo nam samo grub vjetar dotaći smije
U iskeženim zubima prepoznaje se vuk.

Otrgnuta si od božanskog sklada
Poseban svemir stvoren iz agonije
Iz tog, na vrijeme porušenog grada
U kojem srušen je stub, ali sram nije

Goriš u praskavom sjaju zvijezda
Ne sudi o meni dok te strah tjera
Ćutanje već popunjava naša gnijezda
Besmisao stiže kad odlazi vjera

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Dupli espreso

Gledam kroz neopran prozor,

I nema bog zna šta da se vidi.

Možda me tvoje oko uzme u pozor.

Možda se njemu ova spodoba svidi.

Zaklonjen, duboko iza zavjese,

Opčinjeno zurim u snijeg na cesti.

Vrane se njišu na  žici ko kese,

Dole, na semaforu, možda ću te sresti.

Muzika sa radia, kao dupli espreso,

Ulazi u krvotok i širi se kroz venu.

Uz ritam nekog roka, zaigra mi meso,

I dodaje malo crvene, ubledjelom tenu.

Gledam kroz prozor, oslikan zimom,

Ko da me neka sjeta grli i spopada.

U grudima kreće vatra sa dimom,

U staklu je odraz, koji mi se ne dopada.

Možda će druga kafa po redu,

Uspjeti da me ubrzo koncentriše.

Možda će utorak dobaciti srijedu,

Prije nego tuga  osmjeh izbriše.

Gledam kroz prozor...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović