Mizerna stvarnost

Koraci se bave asfaltom,
Čvrsta podloga za mizernu stvarnost.
Iz grla krik optočen altom,
Otiče sa krvlju u maestralnost.

Gdje su  te spodobe ružne,
Što migolje po dubokom blatu?
U ogledalu samo sjene su tužne,
Iako se okvir sija po zlatu.

Usoljene misli pružaju korak,
Nečija pluća bolesno cvile.
Uplašene oči je prekrio mrak,
Ovom stranom vladaju nečiste sile.

Ograde su pobodene odavno,
Nesvjestan, već uz jednu se penješ.
Na drugoj strani si dočekan slavno,
Dok zubima grizeš ruku i stenješ.

Nisi baš siguran, sta će sve to tebi,
Propast svakako na bijelom konju stiže.
Zašto na njemu i nestao ne bi,
Nek je bar otmeno, ako je sve bliže.

Koraci se bave asfaltom...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Dupli espreso

Gledam kroz neopran prozor,

I nema bog zna šta da se vidi.

Možda me tvoje oko uzme u pozor.

Možda se njemu ova spodoba svidi.

Zaklonjen, duboko iza zavjese,

Opčinjeno zurim u snijeg na cesti.

Vrane se njišu na  žici ko kese,

Dole, na semaforu, možda ću te sresti.

Muzika sa radia, kao dupli espreso,

Ulazi u krvotok i širi se kroz venu.

Uz ritam nekog roka, zaigra mi meso,

I dodaje malo crvene, ubledjelom tenu.

Gledam kroz prozor, oslikan zimom,

Ko da me neka sjeta grli i spopada.

U grudima kreće vatra sa dimom,

U staklu je odraz, koji mi se ne dopada.

Možda će druga kafa po redu,

Uspjeti da me ubrzo koncentriše.

Možda će utorak dobaciti srijedu,

Prije nego tuga  osmjeh izbriše.

Gledam kroz prozor...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović