Otkinula se soba

Sjene po zidu

Naviru kao gladan pauk

Oči uprte u jednu tačku

Vojska duhova nemo maršira

Soba se otkinula

Leti i ne sleće

Nebo se ne vidi

Oblaci krunišu hrabrost

Držim se čvrsto za kišobran

Dolazi vreme žestokih kiša

Nabujale reke kidišu

Nestaju svetovi

Briše se vreme

Sene su tu

Bez meseca

Bez sunca

Gladan pauk raste

Halapljivo jede snove

Soba se otkinula

Leti i vrišti

Pauk je gladan

Halapljivo me jede

Dok se čvrsto držim 

Za prokleti kišobran

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Čudni prozori

Ćuti pusta noć

Neosjetljivo se šunja

Gmižući kao gušter
Što pravi hrapave sjene
Na riječima neizgovorenim

Kroz bespuća podsvijesti

Lutalica u svojoj glavi

Dječiji osmijeh ili strah

Otegnuti zov sa usana
Traži kraj koji se ne nazire

Tamna su klupka
Nepoznatih oblika

Nema ničega
Osim tišine
Koja se pravi mrtva
Dok se oprezno primiče jutro
Kroz iskidanu zavjesu mraka

Tišina koja odzvanja
Spotičući se o narasle sjene
Nastojeći da uguši šapat
Koji dolazi iz dubokih jama

Odmiče noć

Pijana od trajanja

Teška kao koraci u cokulama

Pristiže ozeblo jutro

Raste strah od svjetlosti

Čudni prozori su odškrinuti
Da propuste ledeni dah

Ima li koga
Dole u pomućenoj svijesti

Ne
Ne čujem ništa
Ne vidim ništa

Nešto slutim.... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Dugačka je soba

 

Dugačka je soba

Sa malim vratima

Kroz koja su ulazili neki ljudi

Neprijatnih lica

Upisujući imena

Na još vrelim čaurama

Tek ispaljenih metaka

U drhtave sjene po zidu

Bježeći od vrućine

I dosadnih muva

Zbogom i mnogo sreće
Vratiću se brzo
Iz površnog sna
Zakačenog za trnje
Nekog čudnog drveća

Smrdim na skinute zavoje
Sa žuljeva stečenih ružnim putovanjem
Sporednom prugom

Izbačen negdje daleko od stanice
Kroz teška vrata gvozdenog voza
Koji se naglo trzao i kretao

Tresla se zemlja i cijukale šine

Pasiji sine, okreni se i nestani
Idi brzo, dok neko ne poželi
Biti kratko ljubazan

Sabijajući nesnosan bol
U male metalne kutije

Šta da radim u ovom mraku

Ležim u hladnom ćorsokaku
Lijepog lica i tužnog imena
Kojeg ne mogu da se sjetim
Kada dođe svijetlost kroz kapke
Sasvim solidno natečenih očiju

Dobro jutro, zovem se Hladno Staklo... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Dolaziš li sama

Gluvo je doba
Negdje blizu jutra

Niz cijevi radijatora
Struji šapat
Kao krik noći
Na tihoj samrti

Tri sata je
I ništa se ne pomjera
Osim tanke sjene na zidu
Od izduženog nosa
Pobodenog ispod rama
Jedne vrlo važne slike

Dolaziš li sama
Ili da dođem po tebe
Koracima krutim od stajanja u mjestu

Da se sretnemo u godini skrivanja
Odučeni i odbačeni
Skladni jedino u ciničnom
Završetku stisnutih usana
Tog bijednog pokušaja osmjeha
Dok je sve ozbiljno crno i hladno
Pa čak i tvrdo, čekajući da se pojaviš
Tu na uglu, gdje će svijetlo napasti mrak
Gdje ćeš stati tom svojom nogom
Lomnom od suludog skoka
U potpuno nepoznato
I zaurlati kletvu
Ranjene zvijeri

Gdje ćeš obuzeti glasom
Sve glave željne tutnjave
Poslednjeg udarca
Glavom u nabrekli zid

Dolaziš li sama... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sjene

Udaviše me ove sjene,
Što se uz mene penju.
Kao da mi kidaju zjene,
Kao da u meni stenju.

Vade me tvoje usne,
Kad ih dotaknem svojim.
Osjećam da su ukusne,
Valjda se toga i bojim.

Usne su ti  kao otrov,
Ako ih poljubim, umrijeh.
Nema veze, biću ti krov,
Dok od nevinosti gradiš grijeh.

Upravo bludim kroz tvoje danas,
Probijam se kroz tvoja vrata.
Mislim da tu nema mnogo za nas,
Dok padaju sekunde iz sata.

Udaviše me ove sjene,
I nemam pojma šta ću sa njima.
Šta ću kad prođu mjesečeve mjene?
I šta ću kad dođe bijela zima?

Pokaži mi put, neku stazu,
Budi mi vodič kad je frka.
Kako de se ne smrznem na tom mrazu?
Kako, kad noć je užasno mrka?

Sjećam se  tvojih zaborava,
Kako me obilaze tvoja htijenja.
Kako za tren postaneš prava,
Kako se stvarnost ubrzano mijenja.

Osjećam sjene, usne su ti po meni,
Tom kožom me kroz dah diraš.
Hajde, polako ka meni  kreni,
Koga ćeš, ako ne mene da biraš?

Udaviše me...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Krhka i jaka

Tvoj glas sliku lagano stvara,
U uglu je potpis: Van Gog.
Da li me umorno oko vara?
Vjerujem da upoznao nas je Bog!

Krhka, nježna i užasno jaka,
Prolaziš stazom što zarasta u travu.
Zar ne vidiš da zarasla je svaka,
Pokušavaš otključati otključanu bravu.

Čuvena si po sjaju iz oka,
Duboko upijaš zemaljske sjene.
Dok udišeš mirise biljnog soka,
Plešeš u vrtlogu mjesečeve mijene.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Na granici sa paklom

Kad me dodirneš krajevima kose, 
Pratim tu liniju što pokriva rame.
Očima posutim sa par kapi rose,
Upijam prizor, ženu koja zna me.

Sjene su tu, stežu me i dave,
Šire se negdje iza znojnih leđa.
Tvoji uvojci još uvjek se plave,
Ispod uha je nedotaknuta međa.

Sa ramena bljesak vrele kože, 
Znam da te u misli donio vrag.
U tornadu ljepote sam, o bože!
Vulkanskog grotla preskočio prag.

Nebo cijepaju moćne sile vatre,
Bijesnilom ti oči prskaju  u sjaj.
Divlje riječi urlam poput neke mantre,
Na granici sa paklom, postaješ moj raj!

U misli mi te donio vrag...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Tiho je, kao pred kišu...

Mi nismo birali kraj,
On je došao nervozan,sam.
Kao kad april presječe maj,
I sopstvenu sliku ubaci u ram.

Napolju je tiho, kao pred kišu.
Vidljivost mijenjam i prstima diram.
Misli što po vijugama nešto pišu.
Na sred raskršća krećem da sabiram.

Još danas ću ti ravnati sjene.
Sve ću ti danas srušiti i pobjeći.
Iz usta mi cure ludačke pjene.
Iz ove drame izlazim luđi i veći.


Ako me uhvatiš u laži,
Stegni me za vrat jako.
Nijednu riječ mi ne kaži,
Dok idem k vragu, lako, ako...

Tiho je, kao pred kišu...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Dan kao prosjak

Dan se vuče ulicom, ko prosjak,
Sa izvrnutom nogom ispred sebe.
Zastajem u želji da budem jak,
Daću mu sve, što me sjeća na tebe.

Tačno je podne, bez ijedne sjene,
Samo se nad oči navlače kapci.
U koji ćošak čovjek da se djene?
Ispod  krova,tamo gdje caruju vrapci?

Navlačim popodne kao jaknu
Istom bojom i vrijeme se boji.
Izbledjelo plava svuda me taknu,
I tragovi po koži, svuda su tvoji.

Nema više ničeg da me povuče,
Sa sunca koje milosrdno grije.
Nevidljive sjene stižu me od juče,
Njih ni popodne rastjeralo nije.

Dan se ko prosjak vuče ulicom,
Zastajem na tren, kao u grlu dah.
I nestade ti ime, izbrisano gumicom,
I sve podiže vjetar, raznoseći prah.

Na kraju puta, okupljaju se ljudi,
Spremni da plate za još jedan krug.
Uvijek se na kraju nasmiju ko ludi,
Na kraju smo sami, sebi smo drug.

Dan se vuče ulicom...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Mizerna stvarnost

Koraci se bave asfaltom,
Čvrsta podloga za mizernu stvarnost.
Iz grla krik optočen altom,
Otiče sa krvlju u maestralnost.

Gdje su  te spodobe ružne,
Što migolje po dubokom blatu?
U ogledalu samo sjene su tužne,
Iako se okvir sija po zlatu.

Usoljene misli pružaju korak,
Nečija pluća bolesno cvile.
Uplašene oči je prekrio mrak,
Ovom stranom vladaju nečiste sile.

Ograde su pobodene odavno,
Nesvjestan, već uz jednu se penješ.
Na drugoj strani si dočekan slavno,
Dok zubima grizeš ruku i stenješ.

Nisi baš siguran, sta će sve to tebi,
Propast svakako na bijelom konju stiže.
Zašto na njemu i nestao ne bi,
Nek je bar otmeno, ako je sve bliže.

Koraci se bave asfaltom...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Igra opadanja

Sasipam ulje na vatru,

Gledajući kako se izvija dim,

Iz to malo zavodljivog plamena,

Što razigrava sjene po zidu.

Osjećaj vreline kruži venama,

Dok digitalni časovnik pljucka minute,

Koje ne ostavljaju traga ni na čemu,

Pa ni na mojim nabreklim nogama.

Trujem se nekom glasnom muzikom,

Hvatajući ovlašni pogled,

Žene sa nacrtanim, debelim obrvama,

Koje su pravile nesigurni upitnik.

Novembar me pomalo guši,

Svojim ishitrenim pokušajima,

Da po svaku cijenu zasjeni,

Već zaboravljeni sloj oktobra.

Na đonovima izlizanih cipela,

Zalijepljeno lišće izgara od želje,

Da još jednom ponovi igru opadanja.

Igru koju i sam volim ponoviti.

Zarobljen u ljušturu, obojenu sivom,

Puštam noge da idu dalje,

Znajući granice koje okružuju,

I ono malo što stoji na njima.

Nebo ne pravi razliku...

Dopisnik iz Džepova Snova :

Branislav  Makljenović

Oprosti

Noge se iskrivile u koraku,

Pa prave čudnovate sjene.

Polja se crvene po maku,

Linije povlače olovke lijene.

Grabim dalje, jer stiže me jeza,

Koja mi trncima pokriva glavu.

Moja noć od dana ne preza,

Moj mrak svijetlima dodaje plavu.

Putevi mi donose na poklon blato,

Čizme mi podera oštra stijena.

Stadoh trenutak na jedan plato,

Sa kog je bježala ptičija sjena.

Pokušavam se provući kroz šumu,

Hvata me drveće granama za vrat.

Čupam se i otimam ka nekom drumu,

Srce otkucava kao pokvaren sat.

Najzad, na kraju šume je rijeka,

U njoj se ogledaju bijeli oblaci.

Zaurlah, nek odbija se jeka,

A samo od zemlju odbiše se koraci.

Ne smijem ni na trenutak stati,

Jer od stajanja trunu u nogama kosti.

Hoću samo još sebe, sebi dati,

Hoću još samo sebi reći-oprosti!

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović