Приказивање постова са ознаком voda. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком voda. Прикажи све постове

уторак, 26. март 2024.

Tonem u ćutanje




Tonem u ćutanje

Koje nadolazi kao voda
Preko dobro ugaženog puta

Ćutanje ispunjeno čežnjom
Za poznatim grebenom planine
Koja raste u meni od davnina

Put je tih i prazan
Voda je tiha i tamna
I penje se sve više
Uz tu planinu
Prema vrhovima
Kao da želi
Od njih napraviti ostrva

Mala čvrsta staništa
Neuništive doze života
Ostrva svijetlosti u sivoj tmini

Sve mi miriše na kišu
U tim mekanim oazama ćutanja
Tim ogledalima prošaranim dahom
Tim žuborom kretanja
Besciljnog vazdušnog toka

Moram da dodirnem
Moram da osjetim
Da prste provučem
Kroz naraslu tišinu

Prije nego se odvoji stijena
Za koju se grčevito držim
Ubjeđen da je svijet
Svoju misiju priveo kraju

Čekajući još koji tren
Da sve stvoreno eksplodira
U ljepoti nestajanja
Dok ljudi govore
Sve je u redu

Jer to je moj način
To je moj sklad
Moj poseban dan
Kad i sam sebi kažem
Da, sve je u redu
A ne čujem da vičem

Ovo je moj dan
Sve je danas u mojim očima
Danas sve eksplodira

Nestaje svijet sazdan od laži
Liže ga ogroman plamen
Iz kojeg vrišti tišina
Slušajući nijeme glasove
Od kojih se propinje gordost

Sve je u redu

Da, da

Sve je u redu... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

понедељак, 30. јануар 2023.

Nemoj!





Ti si o meni kratka
priča
O tebi sam ja grešna saga
Mada sam se spasio pucanja
biča
Još uvjek mi liježeš kao draga

Nemam, ne! Ništa nije
moje
A i zašto bi bilo!? Čemu kletva
Pa i da jeste, bilo bi
tvoje
U posnoj zemlji si božija sjetva

Nemoj molim te, sada reći:
jesi
Pusti da sve se složi na uho
Ako nas ophrvaju standardni
grijesi
Onda možeš da skineš nevidljivo ruho

Bijes isčili kada te vidim,
spazim
Ta lava se skotrlja i sprži, topi
Da li osjetiš kada te
mazim
Da li ti se koža sa kosom stopi

Moje noći su odavno
u zori
Samo je magla malo svijetla
San me vodi prema planini,
gori
Tamo nema glasa, osim krika pijetla

Ti si kraljica besmislenih
noći
Ja sam kralj podzemnih voda
Ako poželiš kraj mene
proći
Bićeš kao što mrtav odavno hoda

Negdje odzvanja tvoja
pjesma
Okrećem glavu, uho te jasno čuje
Upravo te tkam kao
povjesma
Dok iznad glave bumbari bruje

Jesam li ja vapaj, grozan
krik
Da li si ti moćan otpadak od sna
Iz nemoćnog grla samo si
uzvik
Ti si asfaltiran put direktno do dna

Još ne znam ko si! Ni zašto
tu si
Možda ti je to pomalo čudno
Ako i tebe posjećuju poponoćni
dusi
Onda je u meni sve tvoje budno...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 7. септембар 2022.

Ti si mnogo vode...







Oderana mi je koža
Eno je, visi na ogradi
Muhe pljuju usirenu krv
Oštar nož pravi manje bola

Lomim prste dok mislim o tebi
I srce mi nešto, bezveze tuče
Iz njega mora da vodopad grmi

Ti si mnogo vode, brza rijeka
Sila koja pomjera kamenje
Preko kojeg uporno preskačem.

U takvoj bujici nije šteta nestati
Udarac o stijene je kao dodir mekanog tkiva
Koje klizi niz zelenilo uglačanih algi

Nož siječe i cijepa zglobove
Nemoćan sam, ne prilazim ti
Jer su putevi zgrušani od previše vremena


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

четвртак, 20. август 2020.

Uđoh u tvoju priču





U tvoju priču ulazim rado,
Cipela  spremnih da negdje odu.
U početku lagano, dok je svirao Fado,
A onda je Rok uzburkao vodu.

U njoj sve je ušuškano, lako,
Sve, nekako, treperi i blista .
Neka se i nastavi  u njoj  tako,
Kao na platnu, ispod obojenog kista.

Uđoh duboko, a riječi u uglu ćute,
Savršeno se spremaju za napad.
Neko je već trasirao staze i rute,
Ovdje se snalazim i idem na zapad.

Zavij svoju tajnu u maramicu,
I ostavi je na ogradi kraj puta.
Neka kraj bude provučen kroz žicu,
Prepoznaću je ako žica bude žuta..

Svjesna si svega, čega se bojiš,
Svijesno me u sebi riječima dozivaš.
Svijesno me u sebi  šiješ i krojiš,
Svjesno me na kraj priče pozivaš......

Uđoh u tvoju priču...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

понедељак, 29. јун 2020.

Mamac



Još se nije otopio snijeg,
A hoće, rekoše samo što nije.
Eto mi prilike za bijeg,
I da vidim šta se to u vodi  krije.

Pa kad budem mutan i tečan,
Rasplivan tako iznad sopstvenog mulja.
Saznaću koliko sam mrtav i vječan,
Koliko je život neizrecivi džiber i hulja.

Mogu da se nosim sa otpadom,
Jer sam nabavio specijalan čamac.
Plovim tako u beskraj sa nadom,
Da neću ponovo zagristi taj mamac.

Tek sad vidim koliko je zagrizlih,
Njima je odavno potonuo plovak.
Širi se smrad i trulež sa odmrzlih,
Uvjek je to bilo, e moj momak!

Probaću da tom vodom zalijem cvijeće,
Pa nek se pomješa miris fekalija i ruža.
Preživjeću i muhu na nos što mi slijeće,
Valjda ću i ovu noć, ako izraste još duža.

Dosta vode je proteklo, a sa njom svašta,
Ponekad životu stavim smrt kao mamac.
Uz pomoć gnoja je uzgojena divna bašta,
I procvjetao korov, među cvijećem je  stranac.

E moj momak...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović


понедељак, 4. мај 2020.

Otima se pogled




I sada se sjetim,
Tvojih oštrih obrva,
Hoću na jednu da sletim,
Jer si mi jutros misao prva.

Voda curi iz oka,
Jezikom lovim te kapi,
Puna su usta tog soka,
A ime ti sa usana vapi.

Otima se pogled, bježi,
Srećem ga samo na čas.
Oko u glavi duboko leži,
Njime uvijek potakneš glas.

Na čelu urezana bora,
Ljubim je da nestane,
Puno i dugo, kada se mora,
Sve dok planeta ne stane.

A riječi, teško nalaze put,
Pa mora da se desi dodir. 
Ponekad uštogljen i krut,
Nekad je vatra, ponekad mir.

Riječi teško nalaze put...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

субота, 4. април 2020.

Krhka i jaka




Tvoj glas sliku lagano stvara,
U uglu je potpis: Van Gog.
Da li me umorno oko vara?
Vjerujem da upoznao nas je Bog!
Krhka, nježna i užasno jaka,
Prolaziš stazom što zarasta u travu.
Zar ne vidiš da zarasla je svaka,
Pokušavaš otključati otključanu bravu.

Čuvena si po sjaju iz oka,
Duboko upijaš zemaljske sjene.
Dok udišeš mirise biljnog soka,
Plešeš u vrtlogu mjesečeve mijene.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

петак, 14. фебруар 2020.

U blesku vode


Pitam naraslu napetost, gde si?
Reče mi, potraži je u blesku vode.
Okrećem se, gledam, u vazduhu visi,
Dugačko sećanje što misli mi bode!

Ne znam ti ime, ništa o tebi!
Samo me zrak probija iz oka!
Zubima na usni mi znak zagrebi.
Nek curi krv isceđenog soka.


Da ti kažem nešto lepo?
Nešto neposredno u uho?
Gledam te, a sve mi je slepo,
Dotičem te, a sve mi je gluho.

Vidim te u blesku vode...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 19. новембар 2019.

Iza zida




Bio sam dugo u zatvoru,
Duša se zaglavila iza zida.
Smrdilo je kao ispod repa tvoru,
U ćošku smrvljen od ljepljivog stida.
Noktima sam izgrebao rupu,
Provukao se brzo na drugu stranu.
Osjetio sam odjednom želju tupu,
Da se popnem na neko drvo, granu.

Popeh se i ugledah svjetlost,
To mi se sunce smijalo u brk.
Ponovo sam na ovoj planeti gost,
Noge se mogu opet dati u trk.

Obasjan i misli potpuno čistih,
Izabrah opciju-odmah sloboda!
Neću više bježati od istih,
Jer su veoma pitke, kao voda.

Raširih ruke kao krila,
Kao da ću da poletim.
Pomaže mi vrlo jaka sila,
Ne osjećam se više prokletim.

Sunce mi se smijalo u brk...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

понедељак, 3. јун 2019.

Hvala bogu i to će proći





Mnogo je toga po uglovima mraka.
Skupilo se svašta u ovoj zubatoj noći,
Pocjepani jastuk postade ko traka. 
Dobro sam! Hvala bogu i to će proći. 

Stojim na vodi, a na nogama blato. 
Koliko još uspona na red će doći? 
Dok sam padao, skupljao sam zlato. 
Dobro sam! Hvala bogu i to će proći. 

Ne saginjem glavu niti gledam gore. 
U meni su prirodne natprirodne moći. 
Gledam samo pravo, tamo gdje je more. 
Dobro sam! Hvala bogu i to će proći. 

Sa vrhova me opet sjeverac pokosi, 
Pa se sagnuh ispod, u naručje samoći. 
Kao da čuh eho, neko viče: kako si!? 
Dobro sam! Hvala bogu i to će proći. 

Došao sam tamo gdje ruše pod skelama. 
Gdje se dan vrti oko ništavne ponoći. 
Baš tamo gdje se sjena oduvjek prelama. 
Pitanje: kako si? još mi je od pomoći. 


Dobro sam! Hvala bogu i to će proći...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 14. фебруар 2019.

Moja misija





Doći ću po tebe brodom.
Zvaće se Moja misija.
Zaplovićemo ogromnom vodom,
Tamo gdje sunce uvjek sija.

Budi spremna kada ti javim,
Ponesi ogrtač od plavog neba.
Sve što ti treba, usput pravim,
Jer tamo će život da nas vreba.


Tamo gdje uvijek sunce sija,
Bićemo sami, sve dok nam prija.


Doći ću po tebe uz veliki čopor,
Zavijaću kao vuk ako želiš.
Samo za tvoje uši, taj zvuk opor,
I nemoj ni sa kim da ga dijeliš.

Ako si spremna, prag preskoči,
Dopusti da te uzmem za ruku.
Da usne poplave i tvoje oči,
I nepoznati putevi da nas odvuku.


Tamo gdje sunce uvjek sija,
Hodamo putem koji nam prija...




Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 28. новембар 2018.

Od sumraka do svitanja-Povlen


Samo da prođu ove vrele noći,
Što skupljaju nebo u jednu kantu vode.
Onda će i jutro, makar i vlažno, doći,
I svjetlo će pustiti mrak, da kući ode…
Budi se dan

Baš u sumrak se izvlačimo iz vrelog, vlažnog i ljepljivog Beograda. Ritam pjesme- Put za jug-Party Braekersa, je tjerao zalutale muhe nazad, kroz otvoren prozor suvozačkog sjedišta.

-Moj duh sada slobodno šeta…

Negdje oko pola jedanaest stigosmo do Valjeva i čuvene kafane Platani. Malo predaha za kaficu i toalet. U zastakljenom dijelu restorana , bilo je u toku opštenarodno veselje. Na razglas neko vrišti i cijuče u turbo folk maniru. Masa mladog svijeta poskakuje i pjeva. Dočekuje nas ljubazni konobar u bijeloj odori:

-Dobro veče! Želite li u baštu?
-Može u baštu. Mi smo sa mladine strane:)
-Mlada vas je puno  pozdravila. Večeras jedan momak slavi punoljetstvo.
-A! Kad je tako, onda dajte kafe i čaja bez protekcije.

Ali, petak je veče! Neka lete rakete! Samo cepaj…

Pola sata kasnije, izvukosmo se iz kafane bez žrtava. U ušima tutnji kao u kovačnici. Ostavismo masu punoljetne mladeži da cijelu noć odrastaju, dok se nas dvanaest lagano pripremalo za ostvarenje dječijeg maštarenja - noćne šetnje po planini. Naš vozač Ivan, se fino snalazio na pustom drumu, ne ulazeći u zamku povećanja brzine. Ubrzo se obresmo na prevoju Debelo Brdo. Dalje se nastavlja put za Bajinu Baštu. 

Mi skrećemo u zaspalo selo i makadamskim putem brundamo ka planinarskom domu, ispod Velikog Povlena. Mrkli mrak  su parala svjetla kombija, otkrivajući na čas djelove okoliša sakrivene tamom.

Iskusni vuk od volana, Ivan nas lagano i precizno izvuče preko dubokih vododerina, pred sam dom. Domaćin Mirko je već pred vratima da nas dočeka:

-Dobro veče. Dobro nam došli! Izvolite unutra. Možete se raspakovati u hodniku.

U velikoj trpezariji nas dočeka i domaćica Mira. Tačno u ponoć prostorija je bila obasjana sijalicom i osmjesima. Toplim napitcima se zagrijasmo  pred zajednički odlazak u noć. I krenusmo u jedan sat, čas kada je već sve utišano, a blijedi polumjesec visi iznad kuće, kao nijemi posmatrač. Izlazimo svi, spremni i uprćeni rančevima. Kamo dalje rođače?

Ravno do dna- mraka…

Ravno do dna...

Svjetla čeonih lampi otkrivaju malu kolonu, dok kao zmija vijuga nevidljivim putem. Prolazimo pored odavno ugašenih kuća, koje kao aveti stoje hladno i ukočeno.  Na putu ka Malom Povlenu, najvišem vrhu Valjevskih planina (1347m), upadosmo u oblak obložen gustom maglom. Tu je nastao kraj svega vidljivog i početak nevidljivog...

Hodamo dalje, sami sebi nevidljivi I nedokučivi. Ubrzo nešto živahno doskakuta i zanjuška po cipelama. Razdragani primjerak mladog lovačkog psa. Žuta ženkica, sa bijelim tufnama. Sve nas je onjušila i upoznala, krećući u pratnju kao da je to jedino šta se može u tom trenutku. Primismo je kao trinaestog člana. Nije se osjećala kao trinaesto prase. Šta više, često je piškila od sreće. Ili je imala probleme sa bešikom?

Put nas dovede do velikog proplanka i male crkve, sa zvonikom pored. Smjestismo se po suvim dijelovima betona. Prošlo je dva. Magla ne prolazi. Bivala je sve gušća i gušća. U jednom momentu nismo jedni druge razaznavali na par metara razdaljine. Mjesec se borio svim snagama, ali bez većeg efekta. Samo na trenutke je uspjevao da se ukaže, ostavljajući sablasan utisak.

Mladost  planinara se pokazala neustrašivom. Smješteni u krug ispod zvonika, pokriveni ćebadima, kao neko čergaško pleme, veselo su čavrljali. Mala Žujka se pribijala uz topla bedra, povremeno uzvraćajući na lavež psa iz pravca nevidljive kuće. U jednom trenutku su svi govorili engleski, jer smo imali tri gošće iz Amerike. Usred planine,  ispred crkve, pokriveni maglom, opušteno razgovaramo na engleskom! Scena blago irealna i prijemčiva…

Već oko tri sata su svi utihnuli, stisnuti jedni uz druge, leđa uz leđa, čuvajući toplotu tijela. Tišina je postajala sve snažnija, podnoseći zube oštrog laveža i čudesnu rukovjet neprevaziđenog hora zrikavaca. Potpuno utonuh u taj tunel zvuka u tišini, zaboravljajući na hladnoću i vlagu oko sebe. Izgledalo je kao da smo gosti na planeti zrikavaca.

Odjednom se oglasi neka ptica. Vjerovatno žuna. Sluti kišu. Magla još uvjek odoljeva laganom vjetru. Provjeravam vidljivost na stazi. Malo je bolje. Idemo na vrh.

-Narode planinarski! Na noge lagane. Hajmo polako…
-Uf! Napokon! Baš sam se ukočila-reče Milica.

Preko livade uđosmo
 u šumu, penjući se strmom klizavom stazom. Čuje se samo kako škripaju pluća I đonovi cipela. Brzo stižemo na Mali Povlen, tek nekih dvadesetak minuta uspona. Kao da je čekala da se popnemo na vrh, magla se polako povlačila i raspršavala. Ukazaše se oblaci sa par pukotina plavetnila. Sunce se još ne pomalja. Na tom dijelu plavetnila je pukla i zora, sa svitanjem kao u porođajnim mukama. 
Ka vrhu...


Samo što smo zauzeli udobne pozicije za doček vedrijeg dijela jutra, začu se neki glasan huk! Kiša! Jedan oblak se prepolovio i svoju tamniju stranu nadnio nad našim glavama. I bi pljusak…

Šta ćeš! Pokupi ranac, pa se povlači niz brdo. Kratak pokušaj sakrivanja pod krošnjama drveća. Neuspješno. I preko lišća curi, teče, poliva. Lagani spust natrag, na livadu. Kako izađosmo iz šume, tako se naglo pokida magla, umanji kiša, a sa lijeve strane izniče ogromna duga! Onako pokisli, sa kapuljačama na glavama, stajasmo raštrkani i nijemi pred prirodom koja govori slikom, zvukom i mirisom. Sunce se pomaljalo, hrabro sijekući oblake. Trava se presijavala zlatom od kišnih kapi, mirišući opojnim parfemom. 
Svanulo je…
Svanulo je


Od sumraka do svitanja smo jezdili nestvarnim stazama trasirajući puteve koji vode direktno do ostvarenja snova. Ostvareni i puni vedrine, zagrabismo u otvoren dan.
Vraćamo se drugom stazom, gazeći kroz visoku travu. Na izvoru riječice Cetine, umivamo se čistim srebrom od vode koja kulja iz široke cijevi.

-Dobro jutro, planeto!

Niko mi nije odgovorio, osim visokog stable bukve, koje je stresalo kapljice sa lišća, direktno na moju, već pokislu glavu. A i nije bila neka reprezentativna frizura!
Kako se svježina povlačila pod napadom sunčevih snaga, postajali smo tromi i pospani. Nekako se dogegasmo do vrha Srednji Povlen (1301m). Raskomotismo se po travi, dok nam je Stane držala čas iz botanike: hadučka trava, majčina dušica, divlji origano, kantarion. Beth, Sarah i Jennifer su samo uzvikivale:

-Wow! Yes! Wonderful!

Poređane u jednom nizu, uslikah  ih tako beautiful: Andrijana, Ljilja, Staniša, Milica, Lazar, Minja, Ivona, Stane, Beth, Sarah, Jennifer. Malo kad je Povlen imao priliku da spoji svoju, sa ljepotom putnika namjernika. Jutro se umivalo suncem…
Wonderful....


Do Velikog Povlena nije ostalo mnogo. Šetnja preko proplanaka, kroz šumarak, do grebena, stade u cipele popunivši ih do peta. Čak i Minjine patike, kojima se odlijepio skoro cijeli đon, još pri polasku iz Beograda. Bez nerviranja je kupila ljepilo i izolir traku i završila posao. Princeza sa izolir trakom. Zašto da ne!?

Sa Velikog Povlena se skotrljasmo do planinarskog doma, vrlo strmom i klizavom stazom. Svi su stigli u jednom komadu. Samo je  Ivona na trenutak, u padu kleknula na koljena, pokušavajući da ostavi što bolji umjetnički dojam. Oko pola devet ugledasmo krov željene nam kuće. Domaćica nas osmjehom grdi:

-Pa čekamo vas od pola osam! Ohladi se gibanica.
-Ne brini, šefice, vruće su mušterije…
Miris hrane nas ubrza. Za tren su svi bili za stolom. Domaća gibanica i jogurt!
-Its’ a wonderful life…

Posle doručka, svi pronađoše neki lijep kutak, prostrijevši podmetače i zalegoše. Livada ispred doma postade spavaona na otvorenom. Sunce je ugodno sijalo, dok se iz opreme pušila vlaga. Samo se čulo zujanje muha i nečije blago hrkanje. Hm! Nečije!? Čuo sam samog sebe…
Zeleganje...


Probudih se naglo oko jedanaest. Ukočen i izgorelog nosa. Niko drugi nije davao znake budnosti. Razmrdah se malo i poručih kafu. Pijuckajući vreli napitak, zagledah se u niz Gvozdačkih stena. Iza njih se naslućivala Tara u izmaglici. Prošlog vikenda, ona nam se otvarala i noću i danju. Sa suncem i maglom. Sa kišom i vedrinom.

Nekoliko čupavih glava se ukaza ispod pokrivki. Nanjušili kafu. Jedva skupih pola ekipe za pješačenje do vidikovca Beden. Kratko nas je pratila naša četveronožna drugarica, ali je na raskrsnici za Povlen krenula za ljudima koje smo sreli usput.

Čim su se noge razmrdale, šetnja je već postala prijatnija. Još su je više uljepšale divlje jagode, kupine i borovnice. Slast je postala tema dana. Nekoliko krava  su se lijeno sklanjale sa puta dok smo nailazili ka zeseoku. Jedna baka je sjedila ispred kuće, sa pletivom u rukama. Jedan pas je razdragano mahao repom. Odmahnuh mu rukom. Šta ću kad nemam rep…
Sve je stalo u oči...


Nismo se dugo zadržali na vidikovcu. Sve je za čas stalo u oči, gladne ljepote. Jablanik, Medvednik i Bobija su na suncu  prosušivali svoju garderobu, dok su im se iznad vrhova nadnosili jastučasti oblaci. Svoju posteljinu je sušio i Veliki Povlen, mjerkajući  komšije, kao da ih prvi  put vidi. Tako su i  nas mjerkale krave u povratku. Stigosmo pred dom, zagazivši duboko u dan. Dva popodne se isticalo isparavanjem.

-Taman ste na ručak!
-Gotov!? Bravo! Potrošismo koju kaloriju, pa da to nadoknadimo.

Ponovo brzo okupljeni za stolom. A na stolu se pušila čorba. Uf! Potom Mirko donese činije sa sarmicama od zelja. Uf, uf! Domaće kiselo mlijeko, da ih ušuškamo pod kašikom. I na kraju krofne, debele, pufnaste, skroz bijele od šećera u prahu. Uf, uf, uf!!!

Potpuno poraženi od veoma jakih kulinarskih snaga, koje su domaćini slali na nas u talasima, potučeni do nogu, uspjeli smo da se povučemo u kombi oko pola četiri. Bilo je tu još sporadičnih borbi sa pivom i ponekom zaostalom krofnom. Na kraju smo podigli bijelu zastavu, priznavši poraz, odajući priznanje prijateljskoj vojsci.

Spuštajući se ka glavnom asfaltnom putu, poveli smo sa sobom mnogo više od hiljadu kalorija. Ponijeli smo jednu planinu u srcu, zamotanu u ukrasnu kesu, napravljenu od magle, kiše, vjetra i sunca. Poklon koji se ne odbija…
Magla, kiša, vjetar i sunce...

Nema više ničeg da me povuče,
Sa sunca koje milosrdno grije.
Nevidljive sjene stižu me od juče,
Njih ni popodne rastjeralo nije.


Dopisnik iz Džepova Prirode:
Branislav  Makljenović