Mamac

Još se nije otopio snijeg,

A hoće, rekoše samo što nije.

Eto mi prilike za bijeg,

I da vidim šta se to u vodi  krije.

Pa kad budem mutan i tečan,

Rasplivan tako iznad sopstvenog mulja.

Saznaću koliko sam mrtav i vječan,

Koliko je život neizrecivi džiber i hulja.

Mogu da se nosim sa otpadom,

Jer sam nabavio specijalan čamac.

Plovim tako u beskraj sa nadom,

Da neću ponovo zagristi taj mamac.

Tek sad vidim koliko je zagrizlih,

Njima je odavno potonuo plovak.

Širi se smrad i trulež sa odmrzlih,

Uvjek je to bilo, e moj momak!

Probaću da tom vodom zalijem cvijeće,

Pa nek se pomješa miris fekalija i ruža.

Preživjeću i muhu na nos što mi slijeće,

Valjda ću i ovu noć, ako izraste još duža.

Dosta vode je proteklo, a sa njom svašta,

Ponekad životu stavim smrt kao mamac.

Uz pomoć gnoja je uzgojena divna bašta,

I procvjetao korov, među cvijećem je  stranac.

E moj momak...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Poderana duša

Kao melem te stavljam i privijam,

Poderana duša ko krpa se cjedi.

U mjesečevo svjetlo sada te zavijam,

Pred jutro i ono potpuno blijedi.

Gledam, oči u oči jednako bulje.

Okrajci mraka na sve strane.

Iz noći iskaču proklete hulje,

Ne daju suncu nikako da grane.

Primičem ruku, dodirujem te kožom,

Ježim se od toliko nježnog.

Moj dlan smatraš udobnom ložom,

Po zgužvanoj usni tragovi neizbježnog.

Pod pazuhom nosim stotinu misli,

Nemirne, ispadaju, skakuću, klize.

Pod kišama smo hodali, stajali i kisli,

Podavali uho zubu da ga grize.

Želja me obuzima, potpuno mori,

Sve se u glavi kida, lomi i cijepa.

Nokte zabijaš u leđa hrastovoj kori,

I mozak me boli, koliko si lijepa.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Poderana duša

 

Kao  melem te stavljam, privijam,

Poderana duša ko krpa se cjedi.

U mjesečevo svijetlo sada te zavijam,

Pred jutro i ono potpuno blijedi.

Gledam, oči u oči se ulijevaju, bulje,

Vidim okrajke mraka na sve strane.

Iz noći bauljaju, iskaču proklete hulje,

Što ne daju suncu nikako da grane.

Primičem ruku, dodirujem te kožom,

Snažan odjek te baca, meni nosi.

Moj dlan smatraš udobnom ložom,

Dok suve, zgužvane usne, suza rosi.

Pod pazuhom nosim stotinu misli,

Nemirne, ispadaju, skakuću, klize.

Pod  kišama smo stajali, trčali, kisli,

Podavali uho zubu da ga ujeda, grize.

Želja me obuzima, potpuno vrti, mori,

Sve u glavi prašti,kida, lomi se, cijepa.

Nokte mi zabijaš u leđa, toj hrastovoj kori,

Krvavim slovom pišem: boli, koliko si lijepa.

Pod pazuhom nosim stotinu misli…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović