Kao melem te stavljam i privijam,
Poderana duša ko krpa se cjedi.
U mjesečevo svjetlo sada te zavijam,
Pred jutro i ono potpuno blijedi.
Gledam, oči u oči jednako bulje.
Okrajci mraka na sve strane.
Iz noći iskaču proklete hulje,
Ne daju suncu nikako da grane.
Primičem ruku, dodirujem te kožom,
Ježim se od toliko nježnog.
Moj dlan smatraš udobnom ložom,
Po zgužvanoj usni tragovi neizbježnog.
Pod pazuhom nosim stotinu misli,
Nemirne, ispadaju, skakuću, klize.
Pod kišama smo hodali, stajali i kisli,
Podavali uho zubu da ga grize.
Želja me obuzima, potpuno mori,
Sve se u glavi kida, lomi i cijepa.
Nokte zabijaš u leđa hrastovoj kori,
I mozak me boli, koliko si lijepa.
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар