Jeka

Još  odzvanja  glavom i širi se jeka,

Od kako si zabola  u  svemir  vrisak!

Znao sam da ti je jagodica vrlo meka,

Kad sam ostavljao usnama  otisak.

Evo se brzo  protežem  po  planeti,

Ruke su mi čiste, dok te dodirujem.

Čak i ako leptir na  dlan mi sleti,

Ja neću, ja...ne mogu da mirujem.

Šta je to, što je otpalo od ludila?

Šta  je to što se kreće kao oblak?

Ja  sam san iz kojeg  si se probudila.

Ja  sam  zmija koja  je  skinula svlak.

Moje vrijeme je prošlo,prolazi i tvoje.

Ali,da li to nekome nešto i znači!?

Moje, a i tvoje  su oči,  plave  boje,

U tvojoj ruci ,stisak moje sve je jači.

Danas sam nestao,nigdje  me nema,

Negdje sam bačen, u ćošak prostrt.

Osjećam kako je vasiona  nijema,

Dok mi kosti lome… malo sam krt.

Ruke su mi čiste, dok te dodirujem...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Srce

Osmjehom je najavila ljeto,

Dana je iz takvog, bujnog mjeseca.

Odlučno na zimu uložila veto,

I krenula junom, juli da presijeca...

Ponekad želi da požuri Savu,

Da se sruči u Dunav, tu odmah, dole.

Jedan san, da joj se pretvori u javu,

Da rane po duši ni malo ne bole.

Hoda polako, ali zna i da jurne,

Iz mirne vode za čas nastane brzak.

Malo i od sebe da odleprša, furne,

Cipelom zgazi oblak, kad je već tako drzak.

Osmjehom je najavila ljeto,

Uveliko je vrelo i žestoko prži.

Srce joj veliko, bar kilogram neto,

Kad se nasmije, kao da ga usnama drži.

Cipelom je zgazila oblak...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

DNK

Kako znaš da sam krenuo,
Tamo gdje niko ne ide?
Na pola puta sam se prenuo,
Nečije oči me gledaju, vide.

Kako se mjeri ta dužina?
Svjetlosna godina ili tren?
Kome sam usputna užina?
Iz DNK ko mi otima gen?

Kako da znam gdje je kraj,
Da li po besmisao dolazi smrt?
Ako neko smisao iskopa i da,
Da li je to božija bašta ili običan vrt?

Kako da prepoznam neki znak,
Kada je sve obilježeno bojom?
Koliko još do jutra, ako je mrak?
Ako je patnja, zovi je mojom.

Kako to, lice ti ne vidim, a tu je!?
Poznaješ li me u godini Tigra?
Ko to varljivo ljeto kune i psuje?
Kome si to danas opojna igra?

Kako to...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav   Makljenović

I like this mondey

Ponedeljak se izložio suncu zlatnom,

Ljeto  to zna lijepo da  spoji.

Osmjeh  njiše  Fukoovo klatno,

Na usnama se i par pčela roji.

Ovakav dan je privilegija!

Ne dopusti da tek tako ode.

Sunce  ga napada  sa nekoliko legija,

Predaj se, nek i tebe pohode.

Zelena sjena nestaje ispod tuja,

Dan pokušava da padne ti u krilo.

Misao u glavi neprestano  buja,

Koliko glava na ramenu je bilo!?

Želiš li  da se sjećaš ovog dana,

Samo ga obgrli rukama i ćuti.

Osjeti kako ti zarasta na duši rana,

Kako nestaju svi mračni i ljuti.

Volim ovaj ponedeljak...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

Zlatno runo

Razli se jutro po lišću smokava. Sunce stidljivo proviri u dvorište.
Dva vrapca nešto čavrljaju. Crkveno zvono  najavi dan.
Postadoh jedno sa zvukom i svijetlom. I sa tanjirom ovsenih pahuljica.

Cilj dana-Afissos.

Krenuh u podne. Odličan momenat. Bog je rernu zagrijao na 35 C.
Ivicom obale iz Kala Nere. Kilometara bar 7. Prolivenog znoja 200ml.
Smjenjuju se divlje sa pripitomljenim plažama. Stijene zarobljeno štrče iz mora.
Skoro u isto vrijeme ulazim u  Afissos, sa jednim brodićem.

Možda je to on!?

Brod je pristao u luku. Džejson preskače palubu. Jednim skokom je na uglačanoj stijeni.
Pita čovjeka pod sjenkom masline:
-Kako se zove ovo mjesto, dobri čovječe?
-Afetes, gospodaru!
-Ja sam Džejson, a ovo su moji Argonauti. Kako se ti zoveš?
-Branislavos.

-U potrazi smo za Zlatnim runom. Znaš li nešto o njemu?
-Znam. Na kraju glavne ulice ima kafe bar. Zove se Zlatno runo.
-Onaj sa zelenom tendom?
-Jeste! Kuvaju odličnu grčku kafu, a ni konobarica nije loša...
-Opa! Puno ti hvala, dobri moj. Hoćeš sa nama na kafu?
- Ne mogu sad. Idem do pekare. Moram pojesti još jednu spanako pitu. Strava je!
-Dobro, Branislavos. Efharisto. Herete!

-Parakalo, care moj...

Dopisnik iz Džepova Peliona:
Branislav  Makljenović

Milina u Milini

Zeleni bus me ispljunu u mjestu Xorto. Malo stajalište, okrečeno u bijelo.
Dva simpatična mostića preko riječice, u koju se ulilo more.
Jedan fotkam, drugi prelazim. Podne je i poneko od mještana se budi.
More je budno. Plaže se ljube sa talasima.

Pješačim prema Milini.
Prolazim iznad pećine Kentaura. Prazna. Valjda i on radi dvokratno ili mu je petak slobodan dan.
Otvaraju se pogledu ostrva preko puta.
Milina mili preko dlana.

Kupuje me na prvi pogled, usamljenim klupama uz obalu. Baštama taverni u kojima ne sjedi niko. Dovoljno su lijepe same za sebe.
U jednoj takvoj usamljena plavuša. Sjedoh za sto sa pogledom na oči.
Ubrzo se sretoše  pune osmjeha. Isto plavo.
Pozdrav i narudžba sa par riječi.
-Mjesto je  prava milina!  Vi se zovete Milina?
-Ne. Ja se zovem Tetija.
-O, drago mi je. Ja sam Okean. Od nekud ste mi poznati? A, da! Vi ste prokleli zvijezde!?
-Jesam. Da vječno šeću po nebu.
-Znam. Ja sam im ogledalo. Vidim kad popravljaju šminku. Poneka posrne i padne.

-Može li Tetija skuvati jednu kafu, naravno Grčku?
-Najbolju za Okean. Voda vam, predpostavljam, ne treba. Ili vam je dosadilo slano?
-Hvala! Slatkiš uz kafu je dovoljan...

-Koliko sam dužan?
-Ništa, ali bilo bi lijepo da ostanete par vijekova.
-U Milini, pod krovom usijanih zvijezda? Ostajem! Samo da pošaljem par poruka na viber.
Koja vam je šifra za WF?

-Okeanida...

Dopisnik iz Džepova Miline:
Branislav  Makljenović

Sjenka

Rano popodne. Magistralni put ka Volosu.
Stepeni 33. Topljenje mozga 100%.
Hodač-Zombi. Kilometara 6.
Pratioc pri hodanju-sjenka. Vjerna.

Povratak iz sela uz stjenovitu obalu.
Ranac vuče unazad već povijena ramena.
Pola metra prostora da se sandale razmašu.
Autobusi me stišću.

Lijevo maslinjaci i planina, desno maslinjaci i more.
Misli mi rastu po brdima. Sjenci su duže noge od mojih.
Korake usklađujem sa zvukom zrikavaca.
Za petama mi je. Zastanem i zgazim. Stane i ona, prazna.
Imam li cilj? Ne. Samo hodam.
Ima li sjena cilj? Ima. Prati me.
Da li ja nekog pratim?
Možda. Mnogo je znakova pored puta.

Ispod jednog maslinjaka kamena plaža.
Odbacujem ono malo misli, jer i njih prati sjena.
Jedan talas brzo nadire.
Saginjem glavu i nestajem u njemu.

Sjenka je udavljena...

Dopisnik iz Džepova Maslinjaka:
Branislav  Makljenović

Kala Nera-Miles-Visitsa

Stazom popločanom glatkim, bijelim oblucima, penjati se ka selima iznad Kala Nere je, kao da se rano ujutru družiš sa bogovima.
Miris mora i procvjetalih trava golica nozdrve, dok ušima isto radi neumorni ptičiji rod.
Ekipa dovoljno nerazbuđena. Škrtost na riječima se isplati. Upijam zvuke koji liječe.
Očima praznik. Ispred zeleno, iza plavo. Miles se odozgo hvali bijelom.
Potok uvodi slapove na scenu. Predstava počinje.
Režija: Priroda.
Glumci: Miles i Visitsa.
Statisti: 7  hodača.

U Visitsi nas dočekao manstir iz doba Vizantije. Zaključan. Skinuo sam katanac...sa duše.
Bašta ispod ogromnih platana, otključana.
Kafa i neizbježni osmjeh. Kalimera, jasu, euharisto...
Kao da sam propao par vijekova unatrag.
Sve je usporena ljepota.
Neko bi rekao: Kulišić.
Izgleda da se ovdje svi tako prezivaju.

Čovjek sjedi na stoličici i vadi košpice iz tek ubranih trešanja.
Izraz lica potpuno zanesen. Ni Sokrat nije bio tako skoncentrisan...

Silazimo u Miles. Tu vlada familija Kulijanera.
Fina porodica. Ima i konobara. Oni su iz ogranka brzih. Deset metara za deset minuta.
Još jedan manastir. Otvorio ga čovjek iz ogranka otvorenih. Radi malo u pošti, malo u crkvi.
Upalio nam svijeće prošlosti. Oslikani sveci poju nešto jako poznato...Tu se svirao i Bah.
Napisah pismo Bogu. Kako da cimam Kulijanera do pošte!? Poslah  direktno, bez marke..

Popunih samo rubriku-pošiljalac:

Dopisnik iz Džepova Prošlosti:
Branislav  Makljenović