Zlatno runo

Razli se jutro po lišću smokava. Sunce stidljivo proviri u dvorište.
Dva vrapca nešto čavrljaju. Crkveno zvono  najavi dan.
Postadoh jedno sa zvukom i svijetlom. I sa tanjirom ovsenih pahuljica.

Cilj dana-Afissos.

Krenuh u podne. Odličan momenat. Bog je rernu zagrijao na 35 C.
Ivicom obale iz Kala Nere. Kilometara bar 7. Prolivenog znoja 200ml.
Smjenjuju se divlje sa pripitomljenim plažama. Stijene zarobljeno štrče iz mora.
Skoro u isto vrijeme ulazim u  Afissos, sa jednim brodićem.

Možda je to on!?

Brod je pristao u luku. Džejson preskače palubu. Jednim skokom je na uglačanoj stijeni.
Pita čovjeka pod sjenkom masline:
-Kako se zove ovo mjesto, dobri čovječe?
-Afetes, gospodaru!
-Ja sam Džejson, a ovo su moji Argonauti. Kako se ti zoveš?
-Branislavos.

-U potrazi smo za Zlatnim runom. Znaš li nešto o njemu?
-Znam. Na kraju glavne ulice ima kafe bar. Zove se Zlatno runo.
-Onaj sa zelenom tendom?
-Jeste! Kuvaju odličnu grčku kafu, a ni konobarica nije loša...
-Opa! Puno ti hvala, dobri moj. Hoćeš sa nama na kafu?
- Ne mogu sad. Idem do pekare. Moram pojesti još jednu spanako pitu. Strava je!
-Dobro, Branislavos. Efharisto. Herete!

-Parakalo, care moj...

Dopisnik iz Džepova Peliona:
Branislav  Makljenović