Dugačka je soba

 

Dugačka je soba

Sa malim vratima

Kroz koja su ulazili neki ljudi

Neprijatnih lica

Upisujući imena

Na još vrelim čaurama

Tek ispaljenih metaka

U drhtave sjene po zidu

Bježeći od vrućine

I dosadnih muva

Zbogom i mnogo sreće
Vratiću se brzo
Iz površnog sna
Zakačenog za trnje
Nekog čudnog drveća

Smrdim na skinute zavoje
Sa žuljeva stečenih ružnim putovanjem
Sporednom prugom

Izbačen negdje daleko od stanice
Kroz teška vrata gvozdenog voza
Koji se naglo trzao i kretao

Tresla se zemlja i cijukale šine

Pasiji sine, okreni se i nestani
Idi brzo, dok neko ne poželi
Biti kratko ljubazan

Sabijajući nesnosan bol
U male metalne kutije

Šta da radim u ovom mraku

Ležim u hladnom ćorsokaku
Lijepog lica i tužnog imena
Kojeg ne mogu da se sjetim
Kada dođe svijetlost kroz kapke
Sasvim solidno natečenih očiju

Dobro jutro, zovem se Hladno Staklo... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Okean tame

Dok svijet ubrzano sam sebi kopa grob
Ne bih ništa radio, samo bih živio
Puštajući da mi crvi izjedaju savjest
Pretvarajući se u leptire
Koji nemoćno udaraju krilima u mraku

Urezao bih neku riječ u tvoje stablo
Jer si stvorena moćna kao drvo platana
Grebao bih ti noktima tu glatku koru
Što skriva nabubrelo meso

Šapnuo bih ti na uho
Neku, tek pristigli vijest
Sa nekog, tek otvorenog ratišta

Neku vijest iz krvave ratne zone
Nešto što izaziva nevjericu
Koja potraje čak nekoliko sekundi
Kada čitav svijet sagledaš kao klanicu
Pa možeš slobodno da okreneš leđa
Zavrtiš glavom i pustiš nek sve ide do đavola

Jer će svakako tamo da ode
I bez tvoje svijesti

Zato zaplivaj u tom okeanu tame
Svoju dionicu i pazi
Da ti voda ne uđe u dušnik
Dok  istovremeno vičeš
Sve ono što ti šapćem
Grčevito zakačen noktima
Za tvoje iščupano stablo
Za tvoje korjenje
Za prefinjenost duše

U svijetu primitivno bahatom
U svijetu osuđenom
Na ubrzano raspadanje
U svijetu u kojem jedino psi
U našem licu vide
Pravu sliku naše duše

U odumirućem tijelu
Koje već smrdi
Na sve ono što smo htjeli
Na sve ono što smo
Na sve ono što nismo

A, sve smo mogli... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Odjek nepotkovanih misli

 

Kuća mi je daleko od svijeta
Ljudska sudbina duboko u duši
Snovi ispunjeni kao proročanstva

U svijetu propalom i trulom
Spora i daleka slutnja se ubrzava

Dobra stara zemlja želi obnovu
A da bi se rodila, mora umrijeti

Znaćemo sve što treba da znamo
Kada se slom javno obznani
I kad sudbina poprimi mirne crte
Pa se pripijem uz njih
U danima zapaljive ljepote

Stojeći u sred ničega
Sažet od neukrotivosti
Srca obloženog kristalima
U nadolaženju talasa napetosti
U odjeku nepotkovanih misli

Oštrih, britkih, neopozivih riječi
Što neizgovorene ječe u grlu
Skupljajući kapajući grč
Po nagriženom dijelu uzde
Spremne da bude odbačena
U zonu krvavog bojišta
Gdje ljudi pucaju u ljude

Prolazeći kroz bujicu svijeta
Tu pustolovinu podivljale sudbine
Koja je brzo promenila neskriveno lice

Pripravno dočekujući nova nastajanja
Dok mahnita mržnja i bijes čvrsto koračaju
Ulicama velikih gradova i malih ljudi
Iznad kojih tutnji vojska tamnih oblaka

Stigao sam do noći
Kroz punu svijest
Osluškujem sebe iznutra
Osjećam neka vrata
Napipavam ključ
Otključah
Siđoh
Tamno je... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović