Okean tame

Dok svijet ubrzano sam sebi kopa grob
Ne bih ništa radio, samo bih živio
Puštajući da mi crvi izjedaju savjest
Pretvarajući se u leptire
Koji nemoćno udaraju krilima u mraku

Urezao bih neku riječ u tvoje stablo
Jer si stvorena moćna kao drvo platana
Grebao bih ti noktima tu glatku koru
Što skriva nabubrelo meso

Šapnuo bih ti na uho
Neku, tek pristigli vijest
Sa nekog, tek otvorenog ratišta

Neku vijest iz krvave ratne zone
Nešto što izaziva nevjericu
Koja potraje čak nekoliko sekundi
Kada čitav svijet sagledaš kao klanicu
Pa možeš slobodno da okreneš leđa
Zavrtiš glavom i pustiš nek sve ide do đavola

Jer će svakako tamo da ode
I bez tvoje svijesti

Zato zaplivaj u tom okeanu tame
Svoju dionicu i pazi
Da ti voda ne uđe u dušnik
Dok  istovremeno vičeš
Sve ono što ti šapćem
Grčevito zakačen noktima
Za tvoje iščupano stablo
Za tvoje korjenje
Za prefinjenost duše

U svijetu primitivno bahatom
U svijetu osuđenom
Na ubrzano raspadanje
U svijetu u kojem jedino psi
U našem licu vide
Pravu sliku naše duše

U odumirućem tijelu
Koje već smrdi
Na sve ono što smo htjeli
Na sve ono što smo
Na sve ono što nismo

A, sve smo mogli... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sam sa sobom sudaren

Sav moj svijet se srušio.
Sasjekao sam ga u komade.
Vlastitim rukama ga ugušio
Bez pitanja: a šta mi to rade?

Stojim na ulici, popljuvan i sam,
Posred izmučenog lica udaren.
Sve što mi treba, odavno već znam,
Ponovo sam, sam sa sobom sudaren.

Znoj se niz lice uporno cijedi,
Pitam se kamo da odem sada? 
Kako pobjeći ovoj ljepljivoj bijedi?
Kako, kad vrag suvereno vlada?

Noge od olova ništa ne pokreće,
Kao da zauvjek pripadoh cesti.
Nijedan korak nikuda  neće,
Nijedan pogled ne mogu sresti.

Ukopan, do pola kao u grobu,
Gledam u zemlju, u nebo ne mogu.
Evo prodajem savjest kao robu.
Davno sam kleknuo,molim se Bogu.

Misliš da  svijetom vlada vrag,
A boga traziš kad suze poteku?
Objema nogama zastani na prag,
Pomoli se i zbaci đavola u rijeku.

Kad začuješ krik, to je tvoj glas,
Ubrzo će i svjetlost da  te kupa.
Zaurlaj žestoko, jer stiže ti spas,
Sa druge strane vrata, neko ti lupa.

Zaurlaj...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Udavljenog ponosa

Nismo htjeli da vidimo,
Okretali smo u stranu glave.
Zato se danas jako stidimo,
Kraj grobova,ispod trave.

Nismo znali jer nismo htjeli!
Koliko oštrih pitanja nas reže?!
Jutros smo kao kreč bijeli,
Jer budne noći u svitanja biježe.

Pred Bogom stojimo pokunjeno,
Prezreni cvilimo udavljenog ponosa.
Pogled u vrhove cipela, zbunjeno,
Ne dopire dalje od vlastitog nosa.

Hajde! Pokaži na zlo što raste!
Pokaži ga ispruženom rukom!
Učini kraj te trule, bolesne kaste!

Crnu ovcu zamjeni bijelim vukom!

Pred Bogom stojimo pokunjeno...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović