Nijemi pogled

 

Prošetam sa svojim duhom,

I gledam ljude mrgudnih lica.

Glasova nema, utihnuli na suhom,

Samo se oglašava poneka ptica.

Zaustim nekom pitanje,

Samo nijem pogled zija.

Prođem, nastavljam skitanje,

Uz ćutanje, više mi prija.

Noge stopalima gaze travu,

Jedna glista se proteže jako.

Za malo da načepim nogu mravu,

Dok me par očiju pogleda mlako.

Ne želim ništa nikog pitati,

Idem dalje ,malo pognute glave.

Uskoro će početi i svitati,

I onima što stalno ih mlave.

Još šetam sa svojim duhom,

Sad mi već na ramenu čuči.

Zujimo skupa sa jednom muhom,

Dok njeno krilo mi u uhu huči.

Još šetam sa svojim duhom...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ne znaš ti tu igru

 

Ne znaš ti tu igru,

Gledati nebo sa vrha.

Neke ogoljene planine.

Ležeći na travi,

Dok kolonu prekidaju mravi,

Dok se primiču i odmiču daljine.

Ne znaš ti tu igru,

Što nema nijedno pravilo,

Samo se popneš gore,

Zbaciš sve što te davilo

I gledaš to magle more,

I čekaš strpljivo nailazak zore.

Ne znaš tu igru života,

Gdje se sve uzburka i pomješa,

Pa nalete neke čudne pojave,

Kad se svaka misao vješa,

Svima koji vetar dojave.

Ne znaš ti tu igru,

A i zašto bi je znala,

Kada je zaboravlja

I onaj što je smislio prvi,

To je samo jedna igra mala,

Koja me od svega oporavlja,

I donosi red u protoku krvi.

Ne znaš ti tu igru, a nekad si znala...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Budi tu, kada se vratim

I kad se tresu ruke, od želje,
I ništa ne mogu da shvatim.
Kad god te se sjetim, život melje,
I kad ne znam šta ću, uvjek se vratim.

Zarobljen u ludilo, gvozdenoj mreži,
Ali nije ništa, što ne mogu da platim.
Skvrčen u ćošku, sam đavo leži,
Neka ga, jer i ja ću da se vratim.

Osjećam da kreću odnekud mravi,
Pa cijelim tijelom se nekako klatim.
Ako je put nestao u dubokoj travi,
Neka je, jer njime  ću da se vratim.

Duboke tajne otkopavam nogom,
Jer nemam čime drugo da mlatim.
Sve je otključano, stoji pred bogom,
Neka stoji, vidjeću kada se vratim.

Po mraku se širi svjetlost žuta,
Sve čisto si, ne želim da te blatim.
Da ponovim još stotinu puta:
Samo budi tu, kada se vratim...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Gluvo doba

Ludilo je obuzelo zvijeri!
U očima odavno ugašen sjaj.
Dobro se samo u gramima mjeri,
Na svakom početku služi se i kraj.

Ljudi su postali zemlji čir,
Nakupila se previše gnoja.
Vrlo je rijedak ljudskosti vir,
Sa robova teku potoci znoja.

Trava i bez nas  raste i buja.
Biljke nam u inat obilno zelene.
I vuk je posivio u šumama ruja,
Dok sunce planinama navlači sjene.

Oprezno se otvaraju nebeska vrata,
Oblaci polako razvlače bijelu zavjesu.
Ravnodušnost nas  po licima zahvata.
Planeta se nada jačem zemljotresu.

Sa kontejnera grakću vrana i svraka.
Neku pjesmu, koju poznaje njihov rod.
Hoće li kriknuti čovjek, prije mrklog mraka!?
Ili će pohlepa i zlo biti dešifrovan kod!?

Sa robova teku potoci znoja...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Udavljenog ponosa

Nismo htjeli da vidimo,
Okretali smo u stranu glave.
Zato se danas jako stidimo,
Kraj grobova,ispod trave.

Nismo znali jer nismo htjeli!
Koliko oštrih pitanja nas reže?!
Jutros smo kao kreč bijeli,
Jer budne noći u svitanja biježe.

Pred Bogom stojimo pokunjeno,
Prezreni cvilimo udavljenog ponosa.
Pogled u vrhove cipela, zbunjeno,
Ne dopire dalje od vlastitog nosa.

Hajde! Pokaži na zlo što raste!
Pokaži ga ispruženom rukom!
Učini kraj te trule, bolesne kaste!

Crnu ovcu zamjeni bijelim vukom!

Pred Bogom stojimo pokunjeno...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Glava u oblaku

Kotrljaju se polovne riječi,

Sa umornih, stisnutih usana.

Gazeći misli kao preraslu travu,

Koračam po sred neizbježnog.

Dobro je, da bolje ne može...

Stisnutim zubima grizem vazduh,

Što izlazi iz škrto naduvanih pluća.

Zadah umiranja oblaže nosnice.

Svaki udisaj donosi još malo agonije.

Dobro je, da bolje ne može...

Iako maločas otjerane iz glave,

Opet se skupljaju po ćoškovima,

Misli koje čine um vrlo trulim,

I spremnim na svaku vrstu dogovora.

Dobro je, da bolje ne može...

Pokušavam u skoku glavom dotaći oblak,

I za malo mi to na tren i uspjeva.

Zakačih ga nakostriješenom obrvom,

I sav kišni teret sruči mi se na glavu.

Dobro je, da bolje ne može...

Tako mokar, otvaram ukočena usta,

Hvatajući još malo sirovog zraka,

Skupljajući snagu za dodatni korak,

Korak koji me do sada nije odveo nikuda.

Dobro je, da bolje ne može...

Ovog puta sam spreman za skok.

Spremna je i litica da odbije eho,

Kada se otme krik iz grla,

Kojim se i dalje branim od propadanja.

Dobro je, da bolje ne može...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Tragovi

Peo sam se na mnoge vrleti,

Ostavljao tragove u travi.

Probao sam sebe i prokleti,

Prije nego me konac zivota udavi.

Uske staze me vukle za nogu,

Vjetrovi me gurali u leđa.

Sve bliže sam bio Bogu,

Među nama samo tanka međa.

Jedan proplanak opkolila je šuma,

Svuda je drveće na straži.

Jedan čovjek prolazi bez šuma,

Jednu istinu napadaju laži.

Ispod čizme savija se cvijeće,

Po zemlji je polegla i trava.

Jedan čovjek okrenuti se neće,

Njegov put je linija prava.

Jedan čovjek okrenuti se neće...

Dopisnik iz Džepova Snova :

Branislav  Makljenović

Jutro

Jutro se probudilo u bijelom,
Po granama, travi i kosi-snijeg.
Jutro je odnijelo noć, jednim dijelom,
Ostao je mrak u glavi, kao teg.

Jutro viri stidljivo, preko puta,
Odakle se povlači, malo snen...mrak.
Jutro dok sviće, po malo luta,
Malo mu se vidi mraka trak.

Jutro se otkida od noći,
Vezano čeličnim, neraskidivim, lancima.
Ne može svojim putem poći,
Jer je obloženo mracima.

Jutro se iza ugla smije, ceri,
Noć u čudu nestaje, a gleda.
Nestaju prosanjane, ogromne zvijeri,
Jutro se noći,jutros...ne da.

Jutro je rođeno i donijelo dan,
Dok noć se povlači, skoro kao gubitnik.
Jutro već ima osmišljen plan.
Noć stavlja pred sebe kao štitnik.

Dobro jutro...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Zemlja čuda

Rođen sam u zemlji čuda,
Grešan, lud i vrlo tih.
Ti si rođena u meni luda
Još jednom se rodio,u tebi bih.

Rođen sam,a nisam siguran,
Da postojim u ovom času.
Rođen sam da budem buran,
Kao konj u nervoznom kasu.

Rođen sam kao mrzovoljni mrgud,
I nemam mjeru ni u čemu.
Raspršio sam se po planeti svud,
Ima me u travi, ptici, rosi...Svemu.

Rođen sam u tvojim planinama,
Krikom sam se oglasio, čuješ!?
Još težim maglovitim daljinama,
A ti me srdito gledaš i psuješ.

Rođen sam dok neki su umirali,
Koračam svijetom kao fantom.
Sve grijehe su mi već sumirali,
Dok plešem sa ledenom santom.

Rođen sam u tvojim planinama...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Gladne misli

Sad sam bio u polju zlata, raži,

Malo je vlažno, noge mi hladne.

Samo tvoje lice u sjećanju važi,

Samo su mi misli tebe još gladne.

Izlazim, rosa se cijedi po cesti.

Brišem osmjeh o gustu travu.

Teško da ćemo se opet sresti,

Da li sam se ogriješio o tebe plavu!?

U  obrvi  sjedim namrgođen, crn,

Nemam ništa sa ovim svijetom.

Dok iz oka vadim duboko zabijen  trn,

Srastam sa zemljom, ovom planetom.

 Brišem osmjeh o gustu travu...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

Crvenokožna

Slapovi  kose ti pršte niz leđa,

Iz  čudnog  sna se noćas budim.

Misao o tebi , još uvjek me vrijeđa,

I čini me potpuno  blesavim, ludim.

Privlačiš se , puziš kroz  ledenu travu,

Osjećam  te  u zraku, svuda po sebi.

Lomiš me, kidaš tu neotključanu bravu,

Sve što je iza vrata, iznosim i bacam tebi.

Negdje se čuje vjetar, kako  zanosi  grane,

Okreni  se, pokaži   crvenu boju kože.

Noćima  ti bojiš u crno moje dane,

Kao igla, crpiš iz vena sve što se može.

Pogledom pratim  mekanu liniju vrata,

Niz leđa se kotrljaju, klize  kapi znoja.

Nikada  ti  olujama  nisi bila data,

Slijećeš mi na dlan, pčelo, odbjegla iz roja.

Ruke pružaš i grliš nebesko plavo,

Niz noge se protežu  dugačke ceste.

Imam te na ramenu, crnokosa glavo,

Sve što je bilo, znaš da i sada jeste...

Dopisnik iz Džepova  Snova:

Branislav  Makljenović