Budi tu, kada se vratim

I kad se tresu ruke, od želje,
I ništa ne mogu da shvatim.
Kad god te se sjetim, život melje,
I kad ne znam šta ću, uvjek se vratim.

Zarobljen u ludilo, gvozdenoj mreži,
Ali nije ništa, što ne mogu da platim.
Skvrčen u ćošku, sam đavo leži,
Neka ga, jer i ja ću da se vratim.

Osjećam da kreću odnekud mravi,
Pa cijelim tijelom se nekako klatim.
Ako je put nestao u dubokoj travi,
Neka je, jer njime  ću da se vratim.

Duboke tajne otkopavam nogom,
Jer nemam čime drugo da mlatim.
Sve je otključano, stoji pred bogom,
Neka stoji, vidjeću kada se vratim.

Po mraku se širi svjetlost žuta,
Sve čisto si, ne želim da te blatim.
Da ponovim još stotinu puta:
Samo budi tu, kada se vratim...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović