Sjećaš li se?

Da li me još pamtiš?

Ja sam duh iz neke flaše.

Da li pod rukom još plamtiš?

Ili samo posle treće čaše?

Ima li te kroz plamen svijeće?

Ili si posuta ledom, gašena?

Imaju li te svi ili niko neće?

Dok te otimaju, da li si spašena?

Plešem uz Sensitive Kind, J.J. Cale-a,

Taj ritam mi uvijek liježe, prija.

I da te osjetim do svog tijela,

I da se zgrabimo, ti i ja!

Ubrzo poludim, pa te...taknem,

Rukom, što voli malo da šeta.

Ako te ka sebi još jednom pomaknem,

Šapni mi na uho, ako ti to smeta.

Ako nam se koža spoji,

Biće to kao lijepilo!

Moja usna dužinu tvoje broji,

Onda mi se i oko skroz zaslijepilo!

Ako nam se koža spoji...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Požar

Photo by Dušan Simonović

Prolaze zvuci kroz glavu,                    

Čuje se koncert  ptica.

Prsti češkaju kosu plavu,

Malo se spuštaju i do lica.

Na licu osmjeh blijedi,

Dok oči svijetle ko svijeće.

Ako ih zatvoriš, poljubac slijedi,

Po kapcima ti par kapi slijeće.

Pramen kose mi golica rame,

Prstom ga savijam u spiralu.

Ispuštam pljuvačku, poput Lame,

Po dugačkom vratu, kao Ždralu.

Kažiprstom niz lijevu ruku,

Koža se ježi i sva  blista.

U grudima,  dva srca tuku!

U glavi, kao da nema ništa.

Prsti putuju beskrajno, dugo,

Silaze kratkim putevima svile.

Ne znaju gdje, ni šta bi drugo,

Ni kakve ih to vuku sile.

Zaborav opušta nabrano čelo,

Gomila brige pada u ambis.

Tijelo leži na okupu, cijelo,

Noktima me grebeš kao Ris.

Otimam se ludačkoj težnji,

Da padnem u mekano krilo.

Ne opirem se užasnoj čežnji,

Malo je ostalo od onog što je bilo.

Tonem kao u živo blato,

I ne pokušavam da se čupam.

Tonem, ali koga briga za to,

Sve dok ti se u osmjehu kupam.

Svaki zvuk je utišan, ćuti,

Dodir postaje bolno nježan.

I svaka pora se na drugu ljuti,

Dok širi se niz elastični gležanj.

Iskra je upalila vatru,

Već se čuje kako bukti.

Požari će da me satru,

Zvijer kreće da urla, hukti.

Plamen se uvija, po tijelu liže,

Pali se sve što je u meni suvo.

Potpuno si uz mene, ne može bliže,

Izgorjesmo skroz, u ovo doba gluvo.

Požar kovitla, ječi, puca,

Kao da gori šuma Bora.

Na vratima uma neko kuca,

Kao da se prišunjala zora.

Ne volim kad svitanje rani,

Pa me iz praha vraća u javu.

Volim kad zaspiš na mojoj strani,

Volim kad mirišem ti kosu plavu.

Miris paljevine i miris kose,                               

Mješa se sa mirisom bluda.

Na grudima sija par kapi rose,

Na koži znak da si po meni svuda.

Ne želim da zaspim ni tren,

Želim da gledam kako ti spavaš.

Da nad glavom ti budem sijen,

A ti mojom željom upravljaš.

Jutro se već iscerilo, pljuje!

Gasi požar, smije se vatri.

Jutro nas ko Vrana kljuje,

Hajde ludo, jutros me satri!

Satrven, samljeven, lud na pola,

Smanjen na mjeru-nula, nula.

Volim kad po meni ležiš gola,

Ne volim, kad  od karata je kula.

Jutro se iscerilo i pljuje...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Oči u tami

Kako znaš da malo ne boli,
Kada si oči uprla u tamu?
Još kap ulja na vatru doli,
Isčupaj tu zabodenu kamu.

Kako znaš da idem stazom,
Kojom odavno niko ne hoda?
Da stegnuta je injem i mrazom,
Da početak je šifre, tajnog koda.

Kako znaš da nema povratka,
I da su putevi zarasli u trnje?
Da najduža staza sada je kratka,
Da i u mraku postoji svijetlo krnje.

Kako znaš da nisam slučaj,
Nego namjeran, usamljen lik?
Brzo me iz sebe odključaj,
Dok ispuštam otegnuti krik.

Kako znaš da urlik traži muk,
Iz ovih, širom otvorenih čeljusti?
Da bez čopora sam, samotni vuk,
Lanci su iskidani, samo me pusti.

Kako znaš...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Kako znaš...

Sunce

Sunce ti spava u kosi,
Zlato se pripija uz zlato.
Jedan pramen vjetar nosi,
Jedna ptica se vraća u jato.

Lice ti osmijeh po malo topi,
Topi se i sjena ispod uha.
Vrisak iz pluća nijemo hropi,
Ne čuje ga uobrazilja gluha.

Niko kao ti nije divljina,
Prašuma rasta i umiranja.
Ni do kog nije tolika daljina,
Nikad voda dalje od uviranja.

Ispravi se i glavu okreni,
U pravcu gdje niko ne stoji.
Možda naslutiš pogled sneni,
Možda vidiš kako strah ga boji.

Sunce je palo sa zlata, kose,
Otišlo nekud iza, da odmara.
Još ga samo vrhovi kose nose,
Jedan te pogled upravo obara.

Ispravi se...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Predgrađe grijeha

Čekam te u predgrađu grijeha,
Spreman da učinim čuda javom.
Samo zbog jednog osmijeha,
Da probijem do centra glavom.

Ne mogu ti prići, ovako suzdržan,
Potpuno zgrčen u svojoj ljusci.
Možda ću, kad budem podržan,
Na mig oka, kad poteku pljusci.

Čekam te, uzalud cijepam snove,
Dok ulice prostiru mokri pokrivač.
Čekam dok te staru, mijenjaju nove,
Poslednju stvar dok svira ulični svirač.

Uzalud kidam vrijeme na dane,

Užasno su dugački i ovi sati.

Tu santu leda ni krik da gane,

To hladno stanje niko da shvati.

Misli klize ko sniježne pahulje,
Promiču pored crvenog nosa.
Oči mi u sopstvene zjenice bulje,
Još te vidim čudnu, onako iskosa.

Poslednju stvar svira ulični svirač...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Bilo je

Usna na usni je previše,
U ovom danu što malo sivi.
I onako nema ničeg više,
I nema nikog da ti se divi.

Ruka u ruci, to još boli,
Dodir kože peče kao žar.
Neko je nekom rekao da voli,
Neko je to u sebi šapnuo, bar.

Čelo je na čelu, kad je frka,
Ruka krene sa ramena na struk.
U njoj nestaje sva tama mrka,
U ruci caruje mir, tišina i muk.

Noga uz nogu, lijepi se, hoda,
Koraci su isti, milju dugački.
Cijelom tijelu se odaje oda,
Tijelu, što lijepo je prostački.

Leđa se okreću kad je kraj,
Usna, čelo,uho, sve nestaje.
Iz očiju otiče vreline sjaj,
Bilo je, ali to više ne traje.

Kad stigneš negdje, okreni se,
Pogledaj da li je linija ili krug.
Ne brini, nije kasno, preni se!
Kad zahladi i ptice odlaze na jug.

Ne brini, nije kasno…

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović