Sunce

Sunce ti spava u kosi,
Zlato se pripija uz zlato.
Jedan pramen vjetar nosi,
Jedna ptica se vraća u jato.

Lice ti osmijeh po malo topi,
Topi se i sjena ispod uha.
Vrisak iz pluća nijemo hropi,
Ne čuje ga uobrazilja gluha.

Niko kao ti nije divljina,
Prašuma rasta i umiranja.
Ni do kog nije tolika daljina,
Nikad voda dalje od uviranja.

Ispravi se i glavu okreni,
U pravcu gdje niko ne stoji.
Možda naslutiš pogled sneni,
Možda vidiš kako strah ga boji.

Sunce je palo sa zlata, kose,
Otišlo nekud iza, da odmara.
Još ga samo vrhovi kose nose,
Jedan te pogled upravo obara.

Ispravi se...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović