Bilo je

Usna na usni je previše,
U ovom danu što malo sivi.
I onako nema ničeg više,
I nema nikog da ti se divi.

Ruka u ruci, to još boli,
Dodir kože peče kao žar.
Neko je nekom rekao da voli,
Neko je to u sebi šapnuo, bar.

Čelo je na čelu, kad je frka,
Ruka krene sa ramena na struk.
U njoj nestaje sva tama mrka,
U ruci caruje mir, tišina i muk.

Noga uz nogu, lijepi se, hoda,
Koraci su isti, milju dugački.
Cijelom tijelu se odaje oda,
Tijelu, što lijepo je prostački.

Leđa se okreću kad je kraj,
Usna, čelo,uho, sve nestaje.
Iz očiju otiče vreline sjaj,
Bilo je, ali to više ne traje.

Kad stigneš negdje, okreni se,
Pogledaj da li je linija ili krug.
Ne brini, nije kasno, preni se!
Kad zahladi i ptice odlaze na jug.

Ne brini, nije kasno…

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović