Hodam

Dok hodam po trnju,

Đonove izlizah šuplje.

Bol izaziva misao krnju,

Oči se pomaljaju iz duplje.

Granica je dignuta odavno,

Tu ogradu hoću da srušim.

Makar i ne prošao slavno,

Preživjeću, jer manje se gušim.

Iz učmale, lijepljive tame,

Bezbroj  stepenika  penjem.

Neka  ruka mi zagrlila rame,

Hrabri me, dok znojim se i stenjem.

Još hodam, penjem se na vrh,

Na leđima nosim tereta splet.

Ni ptice ne učiniše ni jedan prh,

Gledajući čovjeka što sebi je klet.

Penjem se, skoro sam na vrhu,

U trenu  vidjeh da on ne postoji!

Samo put ka njemu ima svrhu,

Njime hoda onaj koji se ne boji.

Strah gonim rukom niz brdo,

Čujem kako u padu grebe stijenu.

Čujem, kao da antilopa krdo,

Uplašenim nogama  gazi hijenu.

Strah gonim rukom...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Breza

Ti si moja princeza,

Ja sam čuveni ološ.

Tako nevina, kao breza,               

Prema tebi uvijek  loš.

Ti si kraljica moga dvorca,

Ljubim te, a stubovi se ruše.

Na usni ti je trag, ožiljak tvorca,

Nebom prevoziš umorne duše.

Kukaj ako te boli krvava rana,

Pišti  kao iz gnijezda izbačena ptica

Ako ti je duša riječju poderana,

Onda si žena bez izraza, lica.

Sjeti se čovjeka, onog iz mraka,

Taman hoda sunčanom stranom.

Srešće se svijetlost, malo zraka,

Pod tek presječenom granom.

Sjeti se...

Dopisnik iz  Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Pogled

I sada se sjetim,

Tvojih oštrih obrva,

Hoću na jednu da sletim,

Dok si mi na dlanu prva.

Voda curi iz oka,

Jezikom lovim te kapi,

Puna su usta tog soka,

A ime ti iz njih vapi.

Otima se pogled, bježi,

Srećem ga samo na čas.

Oko u glavi duboko leži,

Njima uvijek potakneš glas.

Na čelu urezana bora,

Ljubim je da nestane,

Puno i dugo, kad se mora,

Sve dok planeta ne stane.

A riječi, teško nalaze put,

Pa mora da se desi dodir,

Ponekad uštogljen i krut,

Nekad je vatra, ponekad mir.

Riječi teško nalaze put...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ulica

Ulica ide u susret sjeti,

Ispljuvana, mokra, pusta,

Sjena vrane na prozor sleti,

Na kojem trag ostaviše usta.

Srce je puklo na dvoje,

Raskršće nudi dva puta.

Na prvom, znam ko je,

Po drugom, neko luta.

Raskršće nudi dva puta...

Ludilo se sa jutrom budi,

Zaneseno svojim odrazom,

I običan dan ubrzano ludi,

Crveneći se i drugim obrazom.

Čujem vjetar kako plače,

Odbijen iskopanim rovom,

Bijesno šiba, kida sve jače,

A gnijezdo još visi pod krovom.

Od dana je potrošeno dosta,

Već se malo trgnuo, urazumio.

Od ludila samo trag osta,

Dan se na uličnoj lokvi umio.

Čujem vjetar kako plače...

Beograd

Beograd me danas zove,

Obavija svojim rukama.

Po Beogradu  me odavno love,

Svisnutog  na bolesnim mukama.

Beograd mi se danas bliži,

Ulicama me uzima u se.

U ovaj grad uđi, prokliži,

Neka ti zagrli kose ruse.

Beograd je u meni danas,

Po malo lud i žestok.

Beograd je otvoren grad i za nas,

Danas ćemo  uplivati u njegov tok.

Beograd je pust bez  tebe,

Odoh da te  tražim po ulicama.

Beograd me danas ćoškovima grebe,

Beograd danas gledam u svim licima.

Beograd mi neće zamjeriti,

Dok ti ovo riječima pišem.

Beograd će mi, možda, mjeriti,

Spirometriju, dok u njemu dišem.

Beograd, on je  veliki  šeret,

On se prostro po duši, u blatu.

Ovakvi, kao ja, su mu teret,

Ovakvih se naslušao, pjesmu zna tu!

Beograd je veliki i beo,

I kad njemu se vratim,

Stanem u njega skroz, ceo,

I kad nisam u stanju to da shvatim.

Beograd grlim zapanjeno,

Kao da ga prvi put vidim.

U njemu se osjećam smanjeno,

Kroz beogradske ulice večeras bridim.

Beograd grlim zapanjeno...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Predgrađe grijeha

Čekam te u predgrađu grijeha,
Spreman da učinim čuda javom.
Samo zbog jednog osmijeha,
Da probijem do centra glavom.

Ne mogu ti prići, ovako suzdržan,
Potpuno zgrčen u svojoj ljusci.
Možda ću, kad budem podržan,
Na mig oka, kad poteku pljusci.

Čekam te, uzalud cijepam snove,
Dok ulice prostiru mokri pokrivač.
Čekam dok te staru, mijenjaju nove,
Poslednju stvar dok svira ulični svirač.

Uzalud kidam vrijeme na dane,

Užasno su dugački i ovi sati.

Tu santu leda ni krik da gane,

To hladno stanje niko da shvati.

Misli klize ko sniježne pahulje,
Promiču pored crvenog nosa.
Oči mi u sopstvene zjenice bulje,
Još te vidim čudnu, onako iskosa.

Poslednju stvar svira ulični svirač...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Bilo je

Usna na usni je previše,
U ovom danu što malo sivi.
I onako nema ničeg više,
I nema nikog da ti se divi.

Ruka u ruci, to još boli,
Dodir kože peče kao žar.
Neko je nekom rekao da voli,
Neko je to u sebi šapnuo, bar.

Čelo je na čelu, kad je frka,
Ruka krene sa ramena na struk.
U njoj nestaje sva tama mrka,
U ruci caruje mir, tišina i muk.

Noga uz nogu, lijepi se, hoda,
Koraci su isti, milju dugački.
Cijelom tijelu se odaje oda,
Tijelu, što lijepo je prostački.

Leđa se okreću kad je kraj,
Usna, čelo,uho, sve nestaje.
Iz očiju otiče vreline sjaj,
Bilo je, ali to više ne traje.

Kad stigneš negdje, okreni se,
Pogledaj da li je linija ili krug.
Ne brini, nije kasno, preni se!
Kad zahladi i ptice odlaze na jug.

Ne brini, nije kasno…

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović