Dugo svetlo ostrvo

Dok kiša kune

Ostatke ovog dana

Kopam u sebi

Nakupljeno smeće

Duša traži sklonište

Unutrašnja stvarnost 

Klizi uz kičmu

Sva sam manji

U toj sobi bez zidova

Gde se susreću strah i svest

U tri boje

Obojeni snovi

Traže put kroz prozore duše

Ispod spuštenih zavesa

Ispod spuštenih trepavica

U srcu prikaza

Nekih naivnih svetova

Pokrivenim peskom

Posutim crvenim lišćem

Tražim dugo svetlo ostrvo

Sa devet reka

I deset ptica

Tražim okrajke prozirnog voća

Da prospem seme

Po krajevima htenja

Gazeći put do deponije uma...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Očešljan i opran dan

Mi smo 

Kao dva neba

Jedno na drugom

Kao počešljan i opran dan

Nedostaješ mi prokleto

Ispod drveta sa puno hlada

Prođeš mi tako kroz glavu

Kao pero iz repa neke ptice

Pa poželim da poletim

Da se prospem kao oblak

Da kidišem na vrhove

Surovih planina

Dođe mi tako svašta

Glava zvoni nemirom

Strahom od moćnih strahova

Ne mogu dublje i jače

Od ovog krika što se već gubi

Pretvoren u cikličnu jeku

Odzvanjam glasno satjeran

U mračan ugao života

Kolebam se

Neka me tu gdje jesam

Vratiće se ptica bez jednog pera

U to ne sumnjam, znam

Istog onog trena

Kada jedno na drugom

Budemo dva neba

U jednom očešljanom

I opranom danu

Kad je sve sveto

Nedostaješ mi prokleto...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Nijemi pogled

 

Prošetam sa svojim duhom,

I gledam ljude mrgudnih lica.

Glasova nema, utihnuli na suhom,

Samo se oglašava poneka ptica.

Zaustim nekom pitanje,

Samo nijem pogled zija.

Prođem, nastavljam skitanje,

Uz ćutanje, više mi prija.

Noge stopalima gaze travu,

Jedna glista se proteže jako.

Za malo da načepim nogu mravu,

Dok me par očiju pogleda mlako.

Ne želim ništa nikog pitati,

Idem dalje ,malo pognute glave.

Uskoro će početi i svitati,

I onima što stalno ih mlave.

Još šetam sa svojim duhom,

Sad mi već na ramenu čuči.

Zujimo skupa sa jednom muhom,

Dok njeno krilo mi u uhu huči.

Još šetam sa svojim duhom...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Retka ptica

Sletela si kao retka ptica,

Na sedište osamdeset trojke.

Osmehom se razvukla magična žica,

Koju si preskočila iz kruga dvojke.

Martovsko podne u tebi još sanja,

Razbuđuješ se dosadnim zevom.

Sa stanične ograde vrabac ti se klanja,

Neka žena te odguruje s gnevom.

Sva si stala u jedan opčinjen pogled,

Duga smeđa kosa sakrila ti oko.

Farmerke nogama daju vitak sled,

A bela košulja grudi raskopčava duboko.

Umesto vrapca, začu se kočnica poj,

Inercija te približi kao praznik na dar.

Obrve su krotile trepavica roj,

Ispod kojih se probijao potmuli žar.

Usne se razdvojiše u brzi pokret,

I nateraše još jedno oko da sine.

Gledao sam ukočeno, kao proklet,

Da li će ta gornja moju da mine.

Uz Mekenzijevu stenje osamdest tri,

Kraj vrata si nogom, spremna da siđeš.

Optužila si pogledom i sunce što vri,

I nebo, koje ti ne da da mu priđeš.

Kroz musavo staklo pratim ti korak,

U skladu su noge sa pokretom glave.

Na usnama mi, nekako, ukus gorak,

Sa tvojim crnim, odoše i moje plave.

Stala si u jedan opčinjen pogled...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Djeca svijetlosti

Djeca svijetlosti

U svitanje, kad se zemlja budi,
Probudi se i ti, čovječe planete.
Pogledaj u zoru, dok polako rudi,
Raširi krila kao ptice kad polete.

Rastjeraj oblake na četiri kraja,
Tamo gdje obilje uvijek vlada.
Osmjehom polij zadnje dane maja,
Ne daj da ostari ta misao mlada.

Dođi u ovo rađanje novog svijeta,
Otvori srce, nek bude kao more.
Pusti da iza zime odmah dođu ljeta,
Dođi u ovo najavljeno pucanje zore.

Ovdje je sve počelo, dajući stvarima ime,
Sve greške su ostale u započetoj priči.
Ovdje je bila ostava za nakupljene zime,
Ovdje nijedno ljeto na sebe ne liči.

Spremam se da odem u danu zbilje,
U tu zemlju gdje nema ni oblaka više.
Tamo gdje još protiče zanosno obilje,
U tu zemlju koje odavno nema više.

Sigurno ću jednom poći u svitanje,
Da osjetim dodir pospane planete.
Da jednoj ptici postavim pitanje,
Da li i moja krila mogu da polete.

Ako mogu da letim, šta me to koči?
Da raširim ruke, jer samo njih mogu.
Da protrljam kapke i  umorne oči,
Da pogledam direktno u lice bogu?

Probudi se...

Djeca svijetlosti

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Surovo doba

Precizna smo slika pompeznog ludila,
U očima  je već odavno ugašen sjaj.
Kada nam priroda bude sudila,
Biće to uobraženim bićima kraj.

Ljudi su postali zemlji čir,
Nakupila se previše gnoja.
U glavama rat, a nikada mir,
Sa robova teku potoci znoja.

Bahato kucamo i na nebeska vrata,
Pred ulazom gužvu pravi mračan soj .
Strahom smo otuđeni od boga i od brata,
Pred sabirnim centrom upisujemo broj.

Na osušenoj grani  pjeva ptica,
Neku pjesmu koju, samo ona zna .
Sunčevi zrak nam obasjava lica.
Dok padamo sa neba, duboko do dna.

Dok padamo sa neba...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Šetnja sa duhom

Prošetam sa svojim duhom,
I gledam ljude mrgudnih lica.
Glasova nema, utihnuli na suhom,
Samo se oglašava poneka ptica.

Zaustim nekom pitanje,
Samo nijem pogled zija.
Prođem, nastavljam skitanje,
Uz ćutanje, više mi prija.

Noge stopalima gaze travu,
Jedna glista se proteže jako.
Za malo da načepim nogu mravu,
Dok par očiju me gledaše mlako.

Ne želim ništa nikog pitati,
Idem dalje,malo pognute glave.
Uskoro će i početi svitati,
I onima što stalno ih mlave.

Još šetam sa svojim duhom,
Sad mi već na ramenu čuči.
Zujimo skupa sa jednom muhom,
Dok njeno krilo mi u uhu huči.

Još šetam sa svojim duhom...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Nijemi pogled

Prošetam sa svojim duhom,
I gledam ljude mrgudnih lica.
Glasova nema, utihnuli na suhom,
Samo se oglašava poneka ptica.

Zaustim nekome pitanje,
Samo nijemi pogled zija.
Prođem, nastavljam skitanje,
Uz ćutanje, više mi prija.

Noge stopalima gaze travu,
Jedna glista se proteže jako.
Za malo da načepim nogu mravu,
Dok me par očiju zagleda mlako.

Ne želim više ništa, nikoga pitati,
Idem dalje, malo pognute glave.
Uskoro će redovno početi i svitati,
I onima što od stida  poplave.

Još šetam sa svojim duhom,
Sad mi već na ramenu čuči.
Zujimo skupa sa jednom muhom,
Dok njeno krilo mi u uhu huči.

Još šetam sa svojim duhom...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Tuga se lijepi po licu

Додајте натпис

Nije ovo priča o propasti,

Samo riječ, dvije uz vatru.

I žar koji će u oko pasti,

U glavi koju hoće da satru.

Ovih dana crna se boja nosi,

To daje ozbiljan izgled ljudima

Ovdje se svjetlo sa tamom kosi,

Ovdje su svi  proglašeni ludima.

Ne mogu sakriti od sebe riječi,

Tuga se sama lijepi po licu.

Ni jedan lijek više me ne liječi,

Samo još vrana liči na pticu.

Ovo je priča o jednom trenutku,

U kojem strah uz sunovrat stiže.

O jednom malom,sačuvanom kutku,

Koji je nadomak, sve bliže i bliže.

Tuga se lijepi po licu...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Snovi na vratima

U bajci života, ti si princeza,
Usamljeni hrast u sred oluje.
Tvoje lijepo od dobrog ne preza,
Sve što si ti, u osmjehu tu je.

Mnogo je tragova na tvom licu,
Sićušnih bora, mreže oko oka.
Kao kad čitavo jato se stopi u pticu,
I sve poplavi u vidu jakog otoka.

Opkolila si život sa svih strana,
Kao kad vojska osvaja teren.
U područiju sjećanja pukla je brana,
Voda je doprla u duše suteren.

Dole je sve mokro od navale suza,
Što stigoše kao nenejavljeni monsuni.
Čuju se jecaji neodsviranog bluza,
Nepostojeći zvuk što uši ti puni.

U bajci života, ti si još uvjek glavna,
Uloga je napisana samo za tebe.
U rođenom sokaku si postala slavna,
U sopstvenom grlu gorak ukus te grebe.

Mnogo će vode još proteći,
Dok snove ne ugledaš na vratima.
Koliko puta se trebaš opeći,
Dok na ugašenoj vatri sjediš satima.

Monsuni su prošli, pristiže suša,
Na licu se urezala još jedna bora.
Kao da je istetovirana duša,
Shvatila da hladne obloge staviti mora.

Sve što si ti, u osmjehu tu je...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Kao da si živa

Kad jarka svjetlost,

Izgubi sjaj i utrne.

Tama napravi most,

I tvoje lice pred moje prne.

Dodirujem te rukom,

Kao da si živa.

Nosim se sa mukom,

U očima tvoj odraz pliva.

Samo kad bi na čas,

Pustila da kroči,

Niz moje uho, glas,

Otvorio bih i sam oči.

Strah me je jako,

Dok ukočeni lik ti gledam.

Uspomena satre lako,

Sve što godinama nedam.

Godine se slažu kao drva,

Mogu se mjeriti i metrom.

Uvjek si u januaru prva,

I decembar obrisala vjetrom.

Sve bi bilo na početku,

Nemoguće hvatalo bi daha.

Zgrušala se kao krv na metku,

U ormaru sjete, nahvatala praha.

Samo kad bi na čas,

Pustila da kroči,

Niz moje uho,glas,

Otvorio bih i sam oči.

Pustio bih pticu,

Da iz kaveza izleti.

Pustio bih osmjeh licu,

Zamrzao zimu ljeti.

Kao da si živa,

A traga nema nikud.

I kako to već biva,

Već pomalo sam lud.

Lomi me igra trena,

Po zidu se bacaju sjene.

Poslednja kap iz suvog drena,

Razdvaja tvoju kožu od mene.

Samo kad bi na čas,

Pustila da kroči,

Niz moje uho, glas,

Otvorio bih i sam oči.

Samo kad bi na čas...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Nepoznati predjeli

Ubija me ovo večernje tumaranje,

Po nepoznatim predjelima,

Koji prebrzo postaju poznati,

I dobijaju obrise već viđenog.

Da, to sam ti htio reći...

Ako se bilo šta  ne promjeni,

U mislima što plutaju tom barom,

Ustajalom žabokrečinom uma,

Biću jedini koji uživa u truleži.

Da, to sam ti htio reći...

Ugledaš li pticu na zapadnoj strani,

Znaj da je prošlo vrijeme čuda,

I da nadolazi običan život,

Na krilima posutim prahom polena.

Da, to sam ti htio reći...

Vidiš kako sate uredno sijeku na minute,

Dok opiljci sekundi pršte po podu,

Onom istom zemljanom, utabanom,

Nogama tek pristiglim odnekud.

Da, to sam ti htio reći...

Neka te ne bude sramota,

Da kažeš sebi direktno u facu:

Pristao sam dobrovoljno na laž,

Kupujući istinu iz neprovjerenih izvora.

Da, to sam ti htio reći...

I ne brini više o tome šta ti govorim,

Jer i sam se batrgam između riječi,

I poznatog osjaćaja navale adrenalina,

Iz žustro načinjenih strojevih koraka.

Da, to sam ti htio reći...

I dalje me ubija ovo noćno tumaranje,

Rukama koje bespomoćno pipaju u tami,

Ostavljajući  jedva vidljiv trag na poljima,

Posutim prahom polena, sa krila jedne ptice.

Ali, to sam ti već rekao...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Kišni dan

U džepu kaputa su mrvice,

Smrvljene kifle od juče.

Miris plijesni privlači pticu,

Da sleti na ispruženi dlan.

Hladno je i kiša pada...

Pognute glave grebem kragnu,

I nesvjesno krećem ka rijeci.

Usput gledam vrhove cipela,

Kojima markiram nesiguran pravac.

Hladno je i kiša pada...

Kapi proklizavaju sa rukava,

Polivajući suva mjesta na ulici.

Krajem oka slutim sivilo neba,

Ne nadam se ničemu, samo hodam.

Hladno je i kiša pada...

Prelazim tramvajske šine,

Tamo gdje se račvaju riječi.

Sudeći po uglačanosti,

Jedna je upravo izgovorena.

Hladno je i kiša pada...

Vrlo blizu čujem škripu metala,

U isti tren izbijam na strmu obalu.

Rijeka stenje od bremenitosti.

Jedan vrtlog se okreće oko sebe.

Hladno je i kiša pada...

Rijeka odnosi gomile prošlosti,

I nemam ništa protiv toga.

Samo pokušavam da nađem oslonac,

U mislima koje plivaju, jer:

Hladno je i kiša pada...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Tvrđava

Između zelenog i sivog plavi se zastava,

Malo je oslikana bojom bijelom.

U stablu limuna počinje nastava,

Ptica  Ćuk iz dijelova, pravi noć cijelom.

Tvrđava me gleda šupljim vratima,

Rekoh-dobar dan, lijepa gospođo.

Evo, čekam te predugim satima,

Kao pas, što bi upravo kost oglođo.

Ulica je uska, tjera uz ogradu,

Ogradom su ograđene nježne zvijeri.

Reže, dok iz uzdaha te kradu,

Oko klizi, svaki milimetar ti mjeri.

Satjeran uza zid, pokriven sjenom,

Mirišem sa tebe noć i limetu.

Poklah se sa danom, kao hijenom,

Jer si mi u trenu, sve na svijetu.

 Dobar dan, gospođo…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

Buba Lu

Nebo se plavom boji,
Curi odozgo u nijansama.
Čuperak od svih, plav je koji?
U moru plavog, kao da si sama.

Nebo je plavo, nigdje zvuka.
Samo oblak izviruje bijelo.
Kao da me dotače tvoja ruka,
Osjetih cijelim, tvoje tijelo.

Nebo je plavo, iznad naših glava,
Skinuto sa ogromnih nebesa.
Nebo je plavo, a i ti si plava,
Plav je početak našeg plesa.

Nebo je moj prostor kojim  letim,
Vidiš li tu, pomalo  ukletu, pticu?
Osjećaš li kako ti plavom prijetim?
Pa tu sam ti sletio, na ramena ivicu.

Nebo se zacrni, kad te nema,
I tu crnu moram da bojim u blu.
Nešto se lijepo odavno sprema.
Sva u plavom, došla je Buba Lu.

Nebo je blu...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Zemlja čuda

Rođen sam u zemlji čuda,
Grešan, lud i vrlo tih.
Ti si rođena u meni luda
Još jednom se rodio,u tebi bih.

Rođen sam,a nisam siguran,
Da postojim u ovom času.
Rođen sam da budem buran,
Kao konj u nervoznom kasu.

Rođen sam kao mrzovoljni mrgud,
I nemam mjeru ni u čemu.
Raspršio sam se po planeti svud,
Ima me u travi, ptici, rosi...Svemu.

Rođen sam u tvojim planinama,
Krikom sam se oglasio, čuješ!?
Još težim maglovitim daljinama,
A ti me srdito gledaš i psuješ.

Rođen sam dok neki su umirali,
Koračam svijetom kao fantom.
Sve grijehe su mi već sumirali,
Dok plešem sa ledenom santom.

Rođen sam u tvojim planinama...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Ljubav na licu

Ako želiš da se sjećaš ovog dana,

Moraćeš da mjenjaš nešto u sebi.

Ako želiš da ne pukne ispod tebe grana,

Zagrli to drvo i jako, jako ga zagrebi.

Vidio sam ti ljubav na licu,

Izgleda da se mijenjaš u drugi lik.

Naslućujem plavu krilatu pticu!?

Već je proletila uz  glavu, tik.

Promjeni  nešto večeras, osmjeh makar,

Čini ti se da to je predugačak  put.

Svejedno je da'l  je u  njemu zlato ili bakar,

Svejedno je da'l  je mjesec  srebrn ili žut.

Otkrij  nekog zaboravljenog u sebi,

Počasti ga osmjehom i čuđenjem.

Zašto ga prepoznao i u sebi, ne bi,

Zašto ga ne bi probudio buđenjem.

Nemoj nikad stati dok ne iscuri sat,

I kad kažu da prošlo je, ne vjeruj-lažu!

I kad nešto zalupa, to nije koraka bat,

To što čuješ je srce, tako  kažu.

Promjeni  nešto večeras...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović