Kao malo vode

Dlan mi je još uvek mokar

Jer sam te držao ko malo vode

Skupljao kapi što klize

Niz duboko urezane

Znakove naprasnog života

Veruj, nisam još zatvorio krug

Još se borim, ne boreći se

Za mesto na putu

Kojeg obnavljam i čistim

Svakog trena kada pomislim

Koliko vremena je proteklo

Ovim koritom ispod visećeg mosta

Koji se ljulja na sami pokret

Raširenih očiju, gorskih 

Dubokih jezera, tvrdoglavo zelenih

Rasklimanih saznanja

Besramno zadrtih uverenja

Naslaganih kao naramak suvih drva

Iscepanih nekih prošlih godina

Sekirom koja je znala govoriti

Čudesne istine, naoštrena vrlinom

Pevala je proste pesme...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Zaigraj na ivici

Puno je vremena prošlo

Od kako sam sklopio oči

Sišao do dna

Puste kuće

Hodam polako

Dok škripi pod

Puno vremena

Nigde nikoga

Zašto sam dole

Da osetim tišinu

Da dotaknem mir

Izgubljenu istinu

Ljudi se smeju

Odlaze nekud

Gde nije duboko

Makar malo površine

Samo da nije skroz crno

Može i ulica

Neki ugao

Samo nek je dom

Da osetim

Da si tu

Da ostaješ

Nikud ne ideš

Jer ti je karta

Samo za jedan pravac

Zato budi čvrsto tu

Osloni se na prazan prostor

Koji nas deli

Na taj zasićeni vazduh

Ničeg nema

A sve je već tu

Pokušaj da preletiš

Raširi sve te moći

I pusti se

Nema te linije

Koju nećeš preći

Nema tog mosta

Koji nećeš srušiti

Niti priče

Koju nećeš prećutati

Zaigraj na ivici

Ne silazi

Nije bezbedno

Nemoj... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Pozovi me

Pozovi me bilo kada
Ni u ponoć nije kasno

Pozovi i nešto pričaj
Nemoj zastajati
Makar to bila
I gomila gluposti

Ne brini
Prijaće mi tvoj glas

Ta boja što škaklja uho
Koje je gluvo
Na sve pokušaje tišine

Samo jednu rečenicu
Govori u nizu

Poveži riječi zvukom

Budi heroj ove noći

Spasi jedan svijet
Od raspadanja

Samo noćas
Pozovi me
Kao da nema više
Nijednog dana u ponudi

Kao da su već izcurili

Pozovi me
Dok zvijezde ukočeno čkilje
Sa mog neba
Uglačanog nekim sredstvom
Za visoki sjaj 

Pokaži mi da znaš
Kako se aritmija ubrzava

Dok srce preskače
Po tri stepenice
Želeći da te stigne

I uhvati za nogavicu
Lepršavih pantalona

Na nogama uzbudljivo odlučnim
Da nikada ne prestanu
Plesati uz ritam
Koji me zatvara

U krug ovog totalnog mraka
Iz kojeg ne vidim vrata
Kao da izlaza i nema

Pozovi me

Stavi mi glas na lice

Glas ubjedljivo jasan

Kao da dolazi iz zvučnika
Jedne zvijezde koja jeste san

U kojem se svjetlo i mrak
Bodu oštrim rogovima

Na silueti nepostojećeg mosta

Pozovi me... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Toboganom do pakla

Ćute vrhovi

Dok ćutke koračam

U dubokom snu

Na mekom putu

Noćnog neba sjećanja

Preko mostova
Sa vazduhom oko uha

Sa tamom u oku
Koje uporno traži
Neke neviđene boje

Neku svrhu

Otvoren svijet
Pogodan čulima

Dovoljan za sve

Za bića sazdana

Od visine
Od daljine
Od dubine

Neprolazni svijet

Za ove borbe
I puteve
Očigledno prolazne

Unutrašnji svijet
Obmanjen radostima
Osokoljen tugom

Stepenicama do vrata raja
Toboganom  do pakla

Još jednu vožnju, molim

Da se posle uspona
Naglo sunovratim
U obliku beznačajne mrlje

Dok nestaje stvaran svijet

Neviđeno širok
Beskrajno veliki

Putem uglačanim
Vrhunskim sjajem
Nepresušne potrebe
Da daljine dobiju smisao... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Beskonačna praznina

 

Duboko carstvo vremena
Popunjava prostor, unutra i spolja

Iluzija  prosvjetljuje

svijet bez granica

Bez zvuka nema tišine
Nema ni prostora bez stvari

Bez duha nema čovjeka
Stvarno i nestvarno je jedno

Tišina u čovjeku otvara vrata svijesti
A kada su otvorena, soba se puni i prazni

Blistava moć svjesnog prisustva nadire

Gdje god me traže, tamo sam 

Prozirnost zrači kroz ovdje i sada

Između spolja i unutra, završen je most

Put kroz život se asfaltira
Radovi su u toku... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Orgije otužnih umova

Tužno je lice velikih pobjeda

Život je divlji i grub
Mračna ludnica ili svijetlo radosti

Razvrat posut sa mnogo gorčine
Ili most do viječite proljećne bašte

Ratovi, paljevine, ubistva i laž
Ili vjera u bolje malo sutra
Jer ovo danas, šta je

Pritvorstvo, raskoš pijanki
Orgije otužnih umova
Mladi dani novog pakla
Ili sonet upućen oblacima

Skitnjom kroz sopstveni život
Spašavam ono malo strasti
Iznad prozaične prolaznosti

Čuvajući samoću ispod jezika
Da je ne bih ispljunuo
Svaki put kada sretnem... sebe 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Svrati

Svrati na kratko ove noći,

Da je malo osvijetliš.

Ja do tebe ne mogu doći,

Svrati, ako me se sjetiš.

Gledali bi svijeću kako gori,

Ili zurili u zamrljani zid.

I neka se oko sa tvojim bori,

Dok potpuno ne potamni vid.

Govorio bih razne riječi,

Možda bih bio i jako prost.

Može li to da nas izliječi,

Da ne srušimo ovaj most.

Svrati, tu sam do jutra,

Neka te donese vjetar jak.

Dođi, nemoj čekati sutra,

Jer onda će me pojesti mrak.

Svrati...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Volio bih da si tu...

Večeras sam zajahao tamu,
Pod njenim kopitima sve je meko.
Kroz tunel upadam u duboku jamu,
Uz mene tone sve što sam sjeko.

U oblo i tiho, pretvorili se zvuci,
Samo misao šišti do pucanja.
Tvoja ruka je ostala u mojoj ruci,
Spremajući prste za nekoliko kucanja.

Ponoć me mami, baca mi kost,
Pribijam se uz nju, kao uz tebe snenu.
Od jutra me dijeli nevidljivi most,
Ruke su tu, a glava, gdje mi se djenu?

Galopiramo ja i potmulo crno,
Otkinuta linija iz oka se vuče.
Dok žanjem te, kliziš kao zrno,
Na dlanu mi tvoja opna puče.

Evo, jutro vuče na svoju stranu,
Crna ,kao da se boji u nit zlata.
Sjedeći na njoj, sječem i tu granu,
Sa koje padam u jezera od blata.

Sa neba, odozgo, curi slap,
U kaskadama pršti, stvara pjenu.
Vidim ti oko, i na uglu kap,
Na trepavici vidim vodenu sjenu...

Volio bih da si tu, u dubokoj bori,
Da je svojim dlijetima kopaš, širiš.
Da budeš crv u hrastovoj  kori,
Kroz lišće bukava, skrivena viriš.

Volio bih da si tu i kad ništa ne volim,
I kad crno ispod nokta se kruni, izlazi.
Uspjevam da otvorene rane posolim,
Ako me sretneš, nemoj! Ne prilazi!

Volio bih da si tu....

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

Kao da si živa

Kad jarka svjetlost,

Izgubi sjaj i utrne.

Tama napravi most,

I tvoje lice pred moje prne.

Dodirujem te rukom,

Kao da si živa.

Nosim se sa mukom,

U očima tvoj odraz pliva.

Samo kad bi na čas,

Pustila da kroči,

Niz moje uho, glas,

Otvorio bih i sam oči.

Strah me je jako,

Dok ukočeni lik ti gledam.

Uspomena satre lako,

Sve što godinama nedam.

Godine se slažu kao drva,

Mogu se mjeriti i metrom.

Uvjek si u januaru prva,

I decembar obrisala vjetrom.

Sve bi bilo na početku,

Nemoguće hvatalo bi daha.

Zgrušala se kao krv na metku,

U ormaru sjete, nahvatala praha.

Samo kad bi na čas,

Pustila da kroči,

Niz moje uho,glas,

Otvorio bih i sam oči.

Pustio bih pticu,

Da iz kaveza izleti.

Pustio bih osmjeh licu,

Zamrzao zimu ljeti.

Kao da si živa,

A traga nema nikud.

I kako to već biva,

Već pomalo sam lud.

Lomi me igra trena,

Po zidu se bacaju sjene.

Poslednja kap iz suvog drena,

Razdvaja tvoju kožu od mene.

Samo kad bi na čas,

Pustila da kroči,

Niz moje uho, glas,

Otvorio bih i sam oči.

Samo kad bi na čas...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Volio bih da si tu...

Večeras sam zajahao tamu,

Pod njenim kopitama sve je meko.

Kroz  tunel upadam u duboku jamu,

Uz mene tone sve što sam sjeko.

U oblo i tiho, pretvorili se zvuci,

Samo misao šišti do pucanja.

Tvoja ruka je ostala u mojoj ruci,

Spremajući prste za nekoliko kucanja.

Ponoć me mami, baca mi kost,

Pribijam se uz nju, kao uz tebe snenu.

Od jutra me dijeli nevidljivi most,

Ruke su tu, a glava, gdje mi se djenu?

Galopiramo ja i potmulo crno,

Otkinuta linija iz oka se vuče.

Dok žanjem te, kliziš kao zrno,

Na dlanu mi tvoja opna puče.

Evo, jutro vuče na svoju stranu,

Crna ,kao da se boji u nit zlata.

Sjedeći na njoj, sječem i tu granu,

Sa koje padam u jezera  od blata.

Sa neba, odozgo, curi slap,

U kaskadama pršti, stvara pjenu.

Vidim ti oko, i na uglu kap,

Otkinutu trepavicu, vodenu sjenu.

Volio bih da si tu, u dubokoj bori,

Da je svojim dlijetima kopaš, širiš.

Da budeš crv u hrastovoj, raspukloj kori,

Kroz  lišće bukava, sasvim skrivena viriš.

Volio bih da si tu, i kad ništa ne volim,

I kad crno ispod nokta se kruni, izlazi.

Uspjevam da otvorene rane posolim,

Ako me sretneš, nemoj! Ne prilazi!

Volio bih da si tu....

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

Vino

Vino je crno, na dnu čaše,
Rasipno ga u sebe točim.
Ludujem dok đavo me jaše,
Dodajem gas, jurim, ne kočim.

Vino se cijedi, šećerom slini,
Vidi ga, kako jarca izigrava!?
Na mostu, kao na maloj bini,
Oko mene još đavo obigrava.

Vino gleda u dušu, jadnu, praznu,
Vidi i ovaj svijet, lošeg zdanja.
Iscrpljen i slomljen, čeka kaznu,
Čovjek što cvili i traži opravdanja!

Vino je crnom obojilo jezik,
Duša se odavno davi u toj boji.
Naprslo ogledalo sakuplja lik,
Od ovih slupanih, ja sam...koji?

Vidi ovaj svijet...

Dopisnik iz Džepova  Snova:
Branislav Makljenović

Milina u Milini

Zeleni bus me ispljunu u mjestu Xorto. Malo stajalište, okrečeno u bijelo.
Dva simpatična mostića preko riječice, u koju se ulilo more.
Jedan fotkam, drugi prelazim. Podne je i poneko od mještana se budi.
More je budno. Plaže se ljube sa talasima.

Pješačim prema Milini.
Prolazim iznad pećine Kentaura. Prazna. Valjda i on radi dvokratno ili mu je petak slobodan dan.
Otvaraju se pogledu ostrva preko puta.
Milina mili preko dlana.

Kupuje me na prvi pogled, usamljenim klupama uz obalu. Baštama taverni u kojima ne sjedi niko. Dovoljno su lijepe same za sebe.
U jednoj takvoj usamljena plavuša. Sjedoh za sto sa pogledom na oči.
Ubrzo se sretoše  pune osmjeha. Isto plavo.
Pozdrav i narudžba sa par riječi.
-Mjesto je  prava milina!  Vi se zovete Milina?
-Ne. Ja se zovem Tetija.
-O, drago mi je. Ja sam Okean. Od nekud ste mi poznati? A, da! Vi ste prokleli zvijezde!?
-Jesam. Da vječno šeću po nebu.
-Znam. Ja sam im ogledalo. Vidim kad popravljaju šminku. Poneka posrne i padne.

-Može li Tetija skuvati jednu kafu, naravno Grčku?
-Najbolju za Okean. Voda vam, predpostavljam, ne treba. Ili vam je dosadilo slano?
-Hvala! Slatkiš uz kafu je dovoljan...

-Koliko sam dužan?
-Ništa, ali bilo bi lijepo da ostanete par vijekova.
-U Milini, pod krovom usijanih zvijezda? Ostajem! Samo da pošaljem par poruka na viber.
Koja vam je šifra za WF?

-Okeanida...

Dopisnik iz Džepova Miline:
Branislav  Makljenović