Ne prelazi mi put

Hodam u tuđim cipelama

Osjećam bol u cijelom tijelu

Bože kako sam umoran

Bez čekanja idem kući

Ne dodiruj me

Ne prelazi mi put

Hodam u teškim cipelama

Koža je zguljena

Krv je zgrušana

Čekam jutro

Iskidan kao oblak

U komadima sam

I samo ih vjetar

Ponekad spaja

Na tom putu

Punom sijena

Sa mnom je moj pas

Ide i ništa ne pita

Ne prelazi nam put

Upravo je svanulo

Mom psu i meni

Odosmo negdje

Gdje cipele nisu tuđe

Tamo gdje tabani i šape

Imaju dovoljno prostora

Da gaze svojom stranom

Tamo gdje zvoni pjesma

Gladna slobodnog uha

Sa kojeg trepere zvijezde

Kao srebrne minđuše

Gazimo čvrsto

Moj pas i ja

Ne okrećemo se nazad

Dan se otvara pred nama

Koraci imaju ritam

Kao srce kad skače

Neke grube šake

Grabe me za vrat

Dave me

Dok se nebo 

Lomi kao staklo

Moj pas laje i reži

Na moje demone

Kezi svoje zube

Njegove strahove

Ja tjeram šapatom

Milujem mu glavu

Mom dragom psu

Idemo dalje

Nepoznat je svijet

Sada lajem ja

I režim glasno

Moj pas mi liže ruke

Koje podižem visoko

U vazduh

Kroz koji pucam psovke

Čovječe ne prelazi put

Kojim gazimo

Moj pas i ja

Jer nemamo milosti

Za đavolja posla

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Stara stolica

Kao mala Toskana. Selo blago izdignuto iznad zakrivljene reke.

Pogled mazi bežuljkaste nastavke, putujući daleko, preko pitomih udolina.

Srce se za čas skotrlja niz široku brazdu deteline i trenu prestaje glavobolja, doneta iz grada.

Čak me i leđa uminu,tražeći da sednem  na staru stolicu i sa terase se zagledam u krovove udaljenih kuća, iznad kojih se šepuri nebo, siromašno oblacima, a bogato plavom bojom.

Selo se raširilo kao dugačka suknja neke stare gospođe u plesnom okretu.

Uski putevi vijugaju od kuće do kuće, kao ogromne zmije u čekanju svoga plena.

A plen su ljudi. Lagano prolaze na bučnim traktorima ili još bučnijim ogromnim mašinama za skupljanje letine.

Poneki automobil. Vrlo retko pešak.

Ovde pešače samo oni koji ne voze kola, a takvi su retki ili ostareli.

U staroj školi još malo đaka. Sa igrališta se otme poneki vrisak.

Dva na dva i sudija.

Nešto niže je mesna zajednica. Oronulo zdanje, polupanih prozora i zidova ispisanih grafitima.

Još malo niže, na sporednom putu, smešteno je groblje.

Udobno se ugnezdilo u bodljikavom čestaru, smireno čekajući sledeće čeljade, da se predstavi, odlazeći u drugu dimenziju, neki drugi svet...

Sunce se šeretski širi i namiguje:

-Lep dan za umiranje, a?

-Aha.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Zaigraj na ivici

Puno je vremena prošlo

Od kako sam sklopio oči

Sišao do dna

Puste kuće

Hodam polako

Dok škripi pod

Puno vremena

Nigde nikoga

Zašto sam dole

Da osetim tišinu

Da dotaknem mir

Izgubljenu istinu

Ljudi se smeju

Odlaze nekud

Gde nije duboko

Makar malo površine

Samo da nije skroz crno

Može i ulica

Neki ugao

Samo nek je dom

Da osetim

Da si tu

Da ostaješ

Nikud ne ideš

Jer ti je karta

Samo za jedan pravac

Zato budi čvrsto tu

Osloni se na prazan prostor

Koji nas deli

Na taj zasićeni vazduh

Ničeg nema

A sve je već tu

Pokušaj da preletiš

Raširi sve te moći

I pusti se

Nema te linije

Koju nećeš preći

Nema tog mosta

Koji nećeš srušiti

Niti priče

Koju nećeš prećutati

Zaigraj na ivici

Ne silazi

Nije bezbedno

Nemoj... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Odjek nepotkovanih misli

 

Kuća mi je daleko od svijeta
Ljudska sudbina duboko u duši
Snovi ispunjeni kao proročanstva

U svijetu propalom i trulom
Spora i daleka slutnja se ubrzava

Dobra stara zemlja želi obnovu
A da bi se rodila, mora umrijeti

Znaćemo sve što treba da znamo
Kada se slom javno obznani
I kad sudbina poprimi mirne crte
Pa se pripijem uz njih
U danima zapaljive ljepote

Stojeći u sred ničega
Sažet od neukrotivosti
Srca obloženog kristalima
U nadolaženju talasa napetosti
U odjeku nepotkovanih misli

Oštrih, britkih, neopozivih riječi
Što neizgovorene ječe u grlu
Skupljajući kapajući grč
Po nagriženom dijelu uzde
Spremne da bude odbačena
U zonu krvavog bojišta
Gdje ljudi pucaju u ljude

Prolazeći kroz bujicu svijeta
Tu pustolovinu podivljale sudbine
Koja je brzo promenila neskriveno lice

Pripravno dočekujući nova nastajanja
Dok mahnita mržnja i bijes čvrsto koračaju
Ulicama velikih gradova i malih ljudi
Iznad kojih tutnji vojska tamnih oblaka

Stigao sam do noći
Kroz punu svijest
Osluškujem sebe iznutra
Osjećam neka vrata
Napipavam ključ
Otključah
Siđoh
Tamno je... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ne vjerujem ti ništa večeras....

 

Pritajeni osmijeh lebdi
Na usnama grebanim zubima

Čitav klanac nas razdvaja
U pokušaju ugriza
Dok se koža ježi
Od otrovnih uspomena

Dokle si otišla
U razmišljanju tom lijepom glavom

Gdje si sakrila nagoveštaj želje

Reci mi brzo, ti narasla mržnjo
Besmislu bilo kakve pomisli

Uvježbani manevru odlazaka
Svesrdni pokušaju odrastanja

Obilježena teritorijo nenapadanja
Neprestana nedoličnosti moja
Izudarana plavim okruglim pečatima

Hirurška iglo u odsjaju crnog oka

Ne vjerujem ti ništa večeras
Dok skupljaš kosu nervoznim prstima
Otkrivajući liniju nježnog vrata
Koji samo što se nije polomio
U pokretu zabadanja pogleda
U nemarnu figuru čovjeka
Koji nikad nije stigao ni da povjeruje
U onu luckastu priču o jednom paru
Koji se otima ludačkim željama
Da svoju unutrašnjost izvrne
I razapne na zid od blata i pruća
U nekoj trošnoj kući
Samoj, ugašenoj, nikome dovoljnoj

Ne, ne vjerujem ti ništa večeras.... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

www.nebesa

 

Moram da idem svojoj kući,

Gore na Ravan, pod krušku.

Vratiću se, neki vijek idući,

Da kažem neku riječ, mušku!

Idem gore, nebo me vuče.

Spaja sa planinom i šumom.

Idem da me vjetar istuče!

Da se nađem sa svojim umom.

Kad se sretnemo um i ja,

Složićemo se dole, napokon!

U mraku ništa više ne sija.

To dole, dobili smo na poklon.

Kad se sretnemo, život gasne,

U to malo zemlje sve stane.

Poruke voljenim ljudima kasne!

Kad umreš, nekom će da svane!

Kucaj na adresu, www.nebesa.

Boraviću gore, malo duže.

U epicentru ličnog zemljotresa.

Jedući trnje sa uvele ruže.

www.nebesa...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sveti Nikola

Miriše tamjan kroz hodnik i sobe,

Kućom odzvanja utišali mir.

U krilu su skrštene  ruke obe,

U očima svetluca providan vir.

Na zidu je odavno ikona sveca,

Nikole svetog, čudotvorca moćnog.

Dok ruka se krsti, koleno mi kleca,

Sve nevidljivo beži iz okrilja noćnog.

Na stolu je kolač ukrašen žitom,

Upaljenom svećom igra plamen zlata.

Dušom se širi uzdah, radostan i pitom,

Sve je danas čisto, bez imalo blata.

I gosti se čuju, dolaze pred vrata,

Otvara domaćin, osmehom sav blista.

Podne se javlja sa zidnoga sata,

Hrana je na stolu, dar od boga čista.

Razgovor se veze, a smeh je glasan,

Grlo se kvasi natočenim vinom.

Zalogaj posan, klizi kao masan,

Hleb je od žita samlevenog mlinom.

Pogledom tražim oči dobrog sveca,

I moje su obrve ko njegove, bele.

Srce kreće da ubrzano štreca,

Stadoše mi oči u njegove, cele.

Usamljena zvezda sa severa viri,

Još pomalo u mene zagleda i mari.

Odavno se krv sa venama miri,

Još morima plove štićeni  mornari.

Sve je danas čisto...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Još jedan dan

Još jedan dan, sav mokar od kiše,
Prolazi i ostavlja lokve iza sebe.
Još jedan od kog ne može da se diše,
Kao da za vratom ogromni pacov grebe.

Još jedan dan, od kojeg neću pobjeći,
Mada, nemam kuda i da to hoću.
Samo ću se po glavi pokriti i leći,
I gledati kako izgleda ovaj dan, noću.

Jos jedan dan, kroz prozor se drznuo,
Posmatram  ga kako mokrom ulicom hoda.
Svjetlošću  me samo malo okrznuo,
Prateći trag što trotoarom ostavlja voda.

Još jedan dan, koji sam čekao od juče,
Grleći jednom, gurajući ga drugom rukom.
Da prodjem kroz oluk, kiša me vuče,
Još jedan dan se nasmješio sa mukom.

Još jedan dan se nastanio u kući,
Gdje nema zidova ni oslonca.
Još ću ispod jednog crtu podvući,
Vrišteći kao para iz expresnog lonca.

Još jedan dan se našalio sa nama,
Igrajući prevrtljivu igru života i smrti.
Tu dole, niz cestu, pojavljuje se tama,
A oko nje se svjetlost usplahireno vrti.

Još jedan dan...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Kuća sjećanja

Odjednom mi je stalo disanje,
Skoro da se zaustavio dah.
Olovci je presušilo pisanje,
I glasovi su stali, u isti mah.

Tvoj dolazak pratila je kiša,

Koju je zemlja krenula da pije.

I sve je htjelo malo da se stiša,

Samo srce tiho, baš nikako nije.

Znao sam da donosiš nešto novo,

Neponovljivo, totalno drugačije.

Viška mi je sve što imam, ovo,

I pitam se, to moje je...čije?

Eto, došla si u dvorište, stigla,
Kuća prazna, hladna od samoće.
Sa sjećanja danas, prašina se digla,
Sjećanja su gladna, samo tebe hoće.

Uđi u tu kuću, poznaješ je dugo,

Vidiš da se ništa ni mrdnulo nije.

Čekala je tebe, nije mogla drugo,

Iz čaše vremena, još pomalo pije.

Dugo nisi bila, samo se okreni,

Nek zasija sunce u ovom džepu tame.

Ako još sanjaš, polako se preni,

Pogledaj me okom, što odavno zna me.

Reći ću ti ono, što u meni ćuti,

Riječima škrtim, otupjelim od tuge.

Hoćeš li mi glas, kao nekad čuti?

Ili se stapa u nečujne glasove druge.

Reći ću ti ono, što u meni ćuti...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Otirač

Dođi  brzo, kući sam,

Sjedim  i piljim kroz staklo.

Nije mi  u očima baš neki  plam,

Skoro se ništa nije ni pomaklo.

Dođi brzo, ušunjaj se u to oko,

Probudi  ga, naloži  tu  ugašenu peć.

Spusti  se užetom u tu pećinu, duboko,

Kad pomislim da si daleko, a tu si već.

Dođi brzo, ne vjeruj  zlom  jeziku,

Pusti  ga neka  dovijeka  palaca.

Ne predstavljam  danas  ružnu sliku,

Stavi  na čelo vrhove tvojih palaca.

Ako ne dođeš  danas,  nekad  navrati,

Ako je zaključano, tad  samo  pazi.

Osim tebe, nema ko to da shvati,

Srce je dole, pod otiračem,  zgazi!

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Heroji

Poslednje rovove drže heroji,
Svjedoci bitaka i rasipanja krvi.
One što su otišli, niko ne broji,
Ugasiće svijetlo zadnji i prvi.

Linija odbrane sve je kraća,

Kroz vene teče samo voda.

Na fiskalnoj kasi generacija plaća,

I sledeća, a tek je počela da hoda.

Pucali su iz svih lajavih cijevi,

Bez metaka su ranjavani ljudi.

Na vrh se popeo neko lijevi,

I pad je let, nek im se tako sudi.

Kuća je ostala bez krova,

I zidovi se odavno klate.

Uporno nam govore da je nova,

Umišljeni praznu slamu mlate.

Dok proroci prizivaju med i mlijeko,

Čovjek se drži hljeba i motike.

Gladni i žedni, aplaudiraju meko,

A paun gradi zemlju egzotike.

Pred fiskalnom kasom, generacija plaća...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Plavo

Nebo prosipa plavu boju,
Noć se sa svitanjem bori.
Zvijezde su umrle u roju,
Sunce se zapalilo i gori.

Jedna Vjeverica umiva lice,
Jedan Puž je napustio kuću.
Čuje se glas jedne ptice,
Lavežom Arči doziva Žuću.

Sa grane ukočeno bulji Sova,
U živahne brkove jednom Mišu.
Bijelim cvijetom se šepuri Zova,
Pluća u vjetru jedva da dišu.

Uzmi mi ruku dok sve se budi,
Hodajmo po ovoj čistoj planeti.
Ne budi ona koja me kudi,
Pusti nek meka riječ poleti.

Hajde uzmi malo te plave,
Oboji mi naborano čelo.
Ostatak prospi preko glave,
I kreni u dan razlivena u bijelo.

Pusti neka riječ poleti...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović