Još jedan dan

Još jedan dan, sav mokar od kiše,
Prolazi i ostavlja lokve iza sebe.
Još jedan od kog ne može da se diše,
Kao da za vratom ogromni pacov grebe.

Još jedan dan, od kojeg neću pobjeći,
Mada, nemam kuda i da to hoću.
Samo ću se po glavi pokriti i leći,
I gledati kako izgleda ovaj dan, noću.

Jos jedan dan, kroz prozor se drznuo,
Posmatram  ga kako mokrom ulicom hoda.
Svjetlošću  me samo malo okrznuo,
Prateći trag što trotoarom ostavlja voda.

Još jedan dan, koji sam čekao od juče,
Grleći jednom, gurajući ga drugom rukom.
Da prodjem kroz oluk, kiša me vuče,
Još jedan dan se nasmješio sa mukom.

Još jedan dan se nastanio u kući,
Gdje nema zidova ni oslonca.
Još ću ispod jednog crtu podvući,
Vrišteći kao para iz expresnog lonca.

Još jedan dan se našalio sa nama,
Igrajući prevrtljivu igru života i smrti.
Tu dole, niz cestu, pojavljuje se tama,
A oko nje se svjetlost usplahireno vrti.

Još jedan dan...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović