Zlatno trnje

Danas su vrištale ulice,
Eho je udarao betonski zid.
Neko mi je pogledom pljuvao lice,
Neko je ljepotom ugrijao vid.

Provukoh se tamom trotoara,
Pomalo iskrivljen, savijenih leđa.
Kroz šuplje cipele zaplovila je bara,
Začu se psovka dok drugoga vrijeđa.

Zablista sunce preko sive zgrade,
Napipa vrškom zraka ogradu balkona.
Dok vrane iz kante otpatke vade,
Na uglu iz sjene, pojavila se... ona.

Svijetlost je zlatnim trnjem probi,
Načas je podiže, rasplinu u zrak.
Načas mi očima oko zdrobi,
Svjetlost je načas potonula u mrak.

Ukopaše se noge, nikako da krenu,
Već je ruka ka ramenu pošla.
Iz nekog auta, sirena me prenu,
I već te nema...odakle si došla?

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović