Divlje vode

Lepi se dan za prozor.

Još u njemu drhti svetlost.

Napolju sivo i mokro.

Kiša pere ulice.

Tera u odvode i mnogo ružnih, neizgovorenih reči.

Februar tutnji svojim stazama.

Želi da nas što pre isporuči Baba Marti.

Nešto mu se nismo svideli.

Kao da smo bolesni.

Da. Bolesni.

Kao u bolnici. 

Treći dan, posle rutinske operacije.

Vizita završena.

Sutra idete kući.

Terapija redovna.

Kontrola za tri meseca.

Kad se proleće razbukti.

Kada mlado sunce otera snegove u prošlost.

Kad se šuma probudi.

Kad livade osvanu poprskane maslačcima.

Kad se radoznalo nebo zaplavi.

Kada osmeh pukne preko lica, kao jak šamar.

Tada će krv da potekne kao bujica.

Kao divlje vode kroz sužene kanjone.

Tada je sve moguće.

Prozore će da čisti mekani mrak.

Tada ću sa mesecom da brojim zvezde u padu.

Tada ću jednu da uhvatim u letu.

Tada ću pomisliti da si stvarna.

Tada ću malo da te nagovestim...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Namršteni decembar

Na krovovima zgrada čučali su golubovi.

Sivilo repate magle upijalo je sunčevu svijetlost i gušilo  u momentu.

Vazduh je titrao, hladan i obojen. Teško disanje. Dlake u nosu nadražene.

Vlaga u očima prerasta u suze.

Probijam se žurnim korakom ka vrhu ulice.

Automobili zakrčili trotoare. Automobili zakrčili ulice.

Kolone stoje u mjestu. Kolone gmižu.

Nervozni vozači nervozno trube.

Sa usana čitam psovke.

Na licima zategnut bijes.

Prolazim pored niza kontejnera. Rasuti su otpatci.

Vrane prave urednu selekciju hrane.

Potres na šinama. Savskom ulicom prolazi okićeni tramvaj.

Spomenik Stefanu Nemanji stoji ukočen od jutarnjeg mraza. 

Kola hitne pomoći jure nekud, ispuštajući opominjuće krikove.

Na raskrsnici semafor boji crveno. 

Stariji čovjek i ostarjeli pas, strpljivo stoje oborenih glava.

Osjećam kako se "zima našeg nezadovoljstva" prikrada i uvlači pod kragnu.

Ramenom se očešah o namršteni decembar.

Izvinite gospodine!

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Crni prijatelj

Duboko u zemlji

Zakopano je sećanje

Napojeno tugom

Gorkom istinom

Čuješ li vrisak

Ili je to smeh đavola

Pogledaj me u oči

Daj mi razlog

Da se popnem stepenicama

Do tvojih usana

Koje kažu šta hoće

One uvek znaju

Kada je ponoć

Ili kada je počeo dan

Na ulicama bez trotoara

Pod senkom zaspalih kuća

U tom skrovištu bez vrata

Razvaljenih ograda

Čekam crnog prijatelja

Da donese vesti

Zakopane duboko u zemlju

Zbog kojih sam ratovao 

Sa sobom, sa tobom

Duhovi će potpisati mir

Tu, ispred vrata pakla

Pokrivajući ponoćnog skitača

Vrlo belom zastavom...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Bankrot vrline

Ulice su plivale
U gradu vedrog jutra

Na trgu golubovi i spomenici

Junaci običnog života prolaze
Koridorom sa ožiljcima
Potpunog bankrota vrline

Tužnog susretanja svijesti
U lijepom jutru
Ukrašenim finim bijelim oblacima
Kao providnom zavjesom

Pred licima ravnodušnih crta
Zategnute kože
Podignutih ruku u visini grudi
Spuštenog pogleda, u visini koljena
U dobinu ambisa
Iskopanog odmah po rođenju

Iskrivljena slika svijeta
Putuje  brzinom jakog udarca

Odjek se vrti u vrtlogu ničega

Prave karte su izvučene
Dok očajnički pokušavam
Da saznam, koja je to igra...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Super beznačajan dan

Kroz težak mrak
Vlažan od kiše
Prikrada se dan
U obliku blijedog svitanja

Čujem prve autobuse
Te ogromne pijetlove
Što promuklo kašlju

Vidim ulična svijetla
Kako se utapaju u lokvama

Da li je utorak, srijeda ili neki
Super beznačajan dan

Ništa protiv gomile ničega
U borbi uma protiv bezumlja
Padaju okovi mrkog slijepila

Rovovi se pune prazninom
Dan već nasrće hladnim pogledom
Ništavilo je zauzelo odlučan stav

Porijeklo snova je neispitan slučaj
Tišina narasta kao korov
Makaze sijeku zaraslu stazu

Čujem i druge autobuse
Iz tek probuđene ulice
Gledajući kišu kako curi niz prozor...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović 

Sjena sa rancem na leđima

 

Žice iznad trolejbusa cvrče strujnim performansima.

Samo sam sjena, sa rancem na leđima.

U njemu hrpa snova i propuh što prolazi kroz pokvarene rajfešluse.

Pomislih da grad tone ispod kružnog toka, grleći Slaviju, onako okruglu i bucmastu. Ne!

To sam propadah ispod uleglog sloja asfalta, blještavog od nešto malo kiše, koja je prije par časova padala.

„Gospođo, da li mi možete reći ,gdje se odmara napaćeni pogled, utorkom uveče“?

„Ju, strašno! Da li ste normalni“?

„Normalan? Ne, hvala! Možda samo četvrtkom“!

Ipak, ispratila me je sa podignutom lijevom obrvom, prateći liniju mog hodanja, pogledom od mrkog uglja.

Noć, umorna i hladna, stiže me pred Vračarom. Ulične svjetiljke mi namiguju u prolazu.

Trotoari skaču ispod cipela.

Skoro padoh i sam, okrećući se za parom predugačkih ženskih trepavica.

Nisam ih uspio uokviriti pogledom.

Već bijehu, sa par treptaja, odlepršale, negdje dole, ka željezničkoj stanici.

Tu, na okretnici šarenih autobusa, sretoh sebe u neopranim staklima nekoliko izloga.

Dok čekah 601, u kalkulator, smješten u očima, dodavahu se brojke: 511. 92, 46...koje se ne zbrajaju. Samo se otkidaju od stanične oznake, čupajući svjetlo iz mraka.

Bežanijska kosa, davala se Surčinskim poljima, dok su se avioni zarivali u nebo.

A nebo, svod ogromne tame, uhvaćeno u sopstvenom curenju ka svitanju, obuhvati mi skvrčenu misao.

Preko zarozane zavjese, zarozao se osmjeh, dajući snu prostor da potone...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Mrak je

Slušam svoje disanje.

Prozor mi žmirka svetlom.

Kroz njega grad ne dopire,
Samo slutim zgrade preko ulice.

Decembar definitivno odlazi,
Dok nam svi prete novom godinom.

Januar prilazi sav narogušen.
Ne prija mu tolika doza odgovornosti.

Kako povesti nekoga za ruku u bolji život.
Kako pružiti nadu, nekome ko više ne veruje.
Kako dati odgovor na gomile pitanja.

Zašto ne poslati sve dođavola
I otići u prvu kafanu, pijući svoju nagradu
Ili polokati halapljivo tek vidljivu kaznu.

Žmirka mi neki plamen u očima.

Mrak je.

Pokušavam da ga ugasim trljanjem,
Pre nego se sretnem sa nagoveštajem
Ozeblog svitanja, punog jarkog čemera,
Izbrazdanog dubokim linijama bora,
Tim kanjonima usečenim po čelu,
Na glavi vreloj kao pritvorena vrata šporeta.

Mrak je.

Slušam svoje disanje. 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Izrešetan prazninom

 

Ležim izrešetan prazninom,

Iz svih rupa navire ništa.

Na licu nema tragova svijesti.

Novi dan se uveliko prikrada.

U gradu besmisla, kradu i ulice,

Prljave fasade čekaju čistije dane.

Nebom se oblaci skupljaju u gomile,

Osjećam da nečemu dolazi kraj.

Znam da kraj dolazi svakako,

Ne čekajući da ga prizivam

Ili pokušavam pobjeći,

Vidim ga, kraj jednog početka,

I nekako mi je lakše,

Mada to i nema mnogo smisla,

Osim u jednom gradu  velikog besmisla.. 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sam sa sobom sudaren

Sav moj svijet se srušio.
Sasjekao sam ga u komade.
Vlastitim rukama ga ugušio
Bez pitanja: a šta mi to rade?

Stojim na ulici, popljuvan i sam,
Posred izmučenog lica udaren.
Sve što mi treba, odavno već znam,
Ponovo sam, sam sa sobom sudaren.

Znoj se niz lice uporno cijedi,
Pitam se kamo da odem sada? 
Kako pobjeći ovoj ljepljivoj bijedi?
Kako, kad vrag suvereno vlada?

Noge od olova ništa ne pokreće,
Kao da zauvjek pripadoh cesti.
Nijedan korak nikuda  neće,
Nijedan pogled ne mogu sresti.

Ukopan, do pola kao u grobu,
Gledam u zemlju, u nebo ne mogu.
Evo prodajem savjest kao robu.
Davno sam kleknuo,molim se Bogu.

Misliš da  svijetom vlada vrag,
A boga traziš kad suze poteku?
Objema nogama zastani na prag,
Pomoli se i zbaci đavola u rijeku.

Kad začuješ krik, to je tvoj glas,
Ubrzo će i svjetlost da  te kupa.
Zaurlaj žestoko, jer stiže ti spas,
Sa druge strane vrata, neko ti lupa.

Zaurlaj...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Ispleti dan finim nitima

Mokre su ulice, ali to nije bauk,
Samo ih malo poliva kiša.
Ispleti dan finim nitima, ko pauk,
I pusti sve neka se utiša.

Kad osjetiš da nema zvuka,
I sve ti nešto mili preko kose.
To nije san, već te dodiruje ruka.
Prsti što smiraj na sebi nose.

Mokre su ulice, umiva ih oblak,
Puštajuci kišu da veselo pada.
Jednu baricu preskače korak,
Jedno juče je zagrlilo sada.

Ne zatvaraj oči, drži ih širom,
Otvorene, željne da upiju dan.
Pogledaj nebo, sa potpunim mirom,
Uzmi ovaj tren,dok ne postane san.

Uzmi ovaj tren...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Dan kao prosjak

Dan se vuče ulicom, ko prosjak,
Sa izvrnutom nogom ispred sebe.
Zastajem u želji da budem jak,
Daću mu sve, što me sjeća na tebe.

Tačno je podne, bez ijedne sjene,
Samo se nad oči navlače kapci.
U koji ćošak čovjek da se djene?
Ispod  krova,tamo gdje caruju vrapci?

Navlačim popodne kao jaknu
Istom bojom i vrijeme se boji.
Izbledjelo plava svuda me taknu,
I tragovi po koži, svuda su tvoji.

Nema više ničeg da me povuče,
Sa sunca koje milosrdno grije.
Nevidljive sjene stižu me od juče,
Njih ni popodne rastjeralo nije.

Dan se ko prosjak vuče ulicom,
Zastajem na tren, kao u grlu dah.
I nestade ti ime, izbrisano gumicom,
I sve podiže vjetar, raznoseći prah.

Na kraju puta, okupljaju se ljudi,
Spremni da plate za još jedan krug.
Uvijek se na kraju nasmiju ko ludi,
Na kraju smo sami, sebi smo drug.

Dan se vuče ulicom...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović