Predgrađe svijeta zla

Isto blato

Ista krv

Otvorene rane
A ne bole

Znaš li šta je smrt

Nemaš ti pojma

Ali, dogovorićemo se

Da ti pokažem jednog dana

Predgrađe svijeta zla

Ako otvoriš oči
Nećeš vidjeti ništa

Otvori lobanju
I sve ću ti reći

Ne budi luda

Slušaj ovu pjesmu mraka

Ne odugovlači sa odlaskom

Sad je prilika
Jer ko zna šta je iza

Da li ti znaš
Rađa li se dan
Ili tama dobija težinu
Mjesečeve prašine

Sulude igre koja nema kraja

Putujem kroz šuplja vremena
Nemam vremena da ih krpim

Samo idem

Jurišam na stijene
Iznikle iz jedne priče
O blatu i ništavilu

O ovlašnom dodiru kose
Pogledu koji vrišti

Idi, ama odlazi
Dok još možeš držati
Prokleto ispravljenu kičmu

Bježi u mrak, sakrij se

Dolaze prljavi ljudi
Beskrajna trulež

Ne razmišljaj
Ošini me kosom za kraj
I Bježi
Ljubav su stavili iza rešetaka
Bježi... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Maklenović

Crveni svijet

 Idi tamo na kraj

Crvenog svijeta

Lezi i potraži pogledom

 

Vatru

Vidi kako plamen ulazi

U ogledalo

U odraz nestanka

Vidi kako isječene lutke

Skaču

Po horizontu ludila

Na zacrtanoj liniji

Do koje želiš da te 

Ostave

Da na tebe 

Zaborave

Sve dok sebi

Ne priznaš

Da ne možeš zaustaviti 

Kišu

Koja dobuje po 

Krovu

Pusti me

Na miru

Vikni i ustani

Skini ruku 

Sa usta

Otvori vrata

Otvori srce

Otvori zatvorene 

Rane

Neka topla krv 

Prostruji

Prokletstvo potrči 

Stepenicama

Plačeš li to 

Iza zida

Ili gromko 

Ćutiš 

Kraj prozora

Zaljujaj se kao

Drvo

Mokro se obuci 

Kapima

Što odzvanjaju 

Nepripitomljenom glavom

Čuvaj se odškrinutih

Vrata

Čujem mrak

To dolazi sjenka 

Ništavila

Ulazi u blokove 

Sumornih ljudi

Usporavajući neprekinuti tok

Vremena

Podstičući surovu 

Hajku

Na korijene 

Života

Čuješ li

Neko kuca na 

Vrata

Neka lelujava

Sijenka

Se baca

 u tamu

Čuješ li...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Gizdavo ništavilo

Bezvoljni objekat sudbine

Sahranjuje još jednu iluziju

A uzaludnost  čežnje

Stvara strah od konačnog uspjeha

Saučesnik sam u traženju đavola

Spuštajući na tren dizgine

Svog krajnje prosječnog života

Prepuštajući se magiji mirisa

Pocjepanih oblaka, iza kojih

Se ubrzano širi plavo

Nebesko gizdavo ništavilo

Pod vječito mladim i neranjivim godinama

Kroz koje se osipa sekund po sekund

I parče po parče već memljive sujete

Probijajam led nepoznatog

Otkrivam čiste prostore

Potpuno nesputane obzirima

Snažnim trošenjem  uvećavam mržnju

Rođenu u velikoj zdjeli gorkog života

Izudaran teškim riječima

Izgreban ledenim pogledom

Tmuran i očajan kao kišno jutro

Upravo pristiglog novembra

U gradu željnom bar mrvicu svjetla

Iz rasipništva pretjeranog mraka

Kojim zatrpava duboke rupe osjećaja krivice

Potpuno nadmudrujući život

Igrajući se sa potrošenom sujetom

Kao nekom lutkom na dugačkom koncu

Dok se uljez skriva ispod tamne kapuljače

Iskradajući se iz samog sebe

Kao veoma vješt lopov pod sedativima

Saučesnik sam u traženju đavola... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Super beznačajan dan

Kroz težak mrak
Vlažan od kiše
Prikrada se dan
U obliku blijedog svitanja

Čujem prve autobuse
Te ogromne pijetlove
Što promuklo kašlju

Vidim ulična svijetla
Kako se utapaju u lokvama

Da li je utorak, srijeda ili neki
Super beznačajan dan

Ništa protiv gomile ničega
U borbi uma protiv bezumlja
Padaju okovi mrkog slijepila

Rovovi se pune prazninom
Dan već nasrće hladnim pogledom
Ništavilo je zauzelo odlučan stav

Porijeklo snova je neispitan slučaj
Tišina narasta kao korov
Makaze sijeku zaraslu stazu

Čujem i druge autobuse
Iz tek probuđene ulice
Gledajući kišu kako curi niz prozor...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović 

Nizovi glava

U osvjetljenim prozorima se naziru

Nizovi glava, stisnutih jedna uz drugu

Umnoženi beskraj istih profila

Džinovsko tijelo bez kičme

Priviđenje praznog pogleda

U mrtvilu svijetlosti noćne lampe

Iznervirano uho prati raznovrsne zvuke

Nerazumljivog sklopa nadolazećeg ništavila

Prolazim kroz maglu nagovještaja

Tvrdokornog nagađanja rađanja dana

Obnevidio i otupio od čekanja

Smjestih se u prvu klupu

Dok se mrak kočoperio po parku

Dnevna svjetlost će doći uz pratnju

Moćno nabildovanog obezbeđenja

Sabijajući u obor sve pobunjene

Koji su zastali na blatnjavom putu

Praveći od velikog događaja

Potpuno beznačajnu sitnicu

Koja ničim ne dodiruje

Ogromnu većinu čovječanstva

Skupljenu u nezavisnost

Odavno iskopanog groblja

Okruženog ćutanjem

Tek stasale manjine

Kroz polumrak se naziru

Dugački nizovi glava...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Beskrajna poniženost

Pođoh nešto sebi da kažem,
Ali se sjetih da riječi ne vrijede.
Sve bi to stalo i sabilo se,
U jednu nesigurnu rečenicu,
Punu bijesa i nesavladivog,
Osjećaja beskrajne poniženosti.

Zato i dalje ćutim, gledajući prazno,
U ništavilo koje se sliva u jedan ćošak.
Između dva neokrečena zida.
Ništavilo koje se čvrsto drži,
Za izlizane đonove ofucanih cipela, 
Iz kojih smrdi odumiranje pokreta. 

Sve što vrijedi reći, ionako sam, 
Sam sebi davno rekao, ćuteći. 
Pritom se praveći i gluv, 
Ili to stvarno jesam, 
Za sve što svi vole da čuju. 
I za sva ona groblja, 
Što niču pred slijepim očima. 

Zato i dalje ćutim, jer koga je briga, 
Da li je nebo gore ili negdje dole. 
Samo neka je plavo, bar u tuđim očima
Samo neka je tišina, bar u tuđim ušima. 
Samo neka boli nekog drugog. 
Beskrajna poniženost mi je sjenka. 

Zato i dalje ćutim...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Nevidljivi lanci

Sve smo mogli mi, a ništa nismo.
Slavimo  pobjede, mi pobjeđeni,
Valjajući se po duhovnim kaljugama,
Rođeni da ubijamo, dok rađa se život.

Sve smo mogli mi, a šta nam je trebalo?
Dati nekom ruku i snažno povući gore?
Ako je naše samo ono šta drugom damo,
Zašto grčevito stiskamo prste u pesnicu?

Sve smo mogli mi, a bježimo od sebe.
Kajanje ni malo ne mijenja dan.
Na naplatnim rampama stoji smrt,
Zamišljeno češkajući dugačku bradu.

Sve smo mogli mi, ali glave se spustile nisko.
Koljena do krvi poderana od puzanja.
Svjetla se gase u dugačkom nizu.
Oči putuju ugaženim stazama ništavila.

Sve smo mogli mi, ali nismo ni  mrdnuli.
Čekajući Godoa da nam pokaže pravac.
Noge okovane nevidljivim lancima,
Tapkaju u mjestu, dok podrhtava planeta.

Sve smo mogli mi...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Prazan prostor

Ruke u praznom prostoru.
Ruke podignute nigdje.
Ruke bez tijela.

Glava u ništavilu.
Glava bez vrata.
Glava bez očiju.

Oči u tmini.
Oči bez glave.
Oči raširenih zjenica.

Dodirnuh te bez ruku.
Pogledah te bez očiju.
Okrenuh glavu bez vrata.

U mraku je samo prazan prostor...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

U uglu usana

Čuo sam prodoran glas.
Smijeh ili vrisak?
Noga pred nogu, tjera korake daleko. 
Uši ne smiju sve slušati. 
Niti dan mora sve vidjeti. 


Osvrćem se kao da bježim, 
Od mrklog oblaka, okačenog na ništavilo.
U uglu usana se urezuje bora kao kanjon, 
Dok slapovi pljuvačke prave paravan, 
Za sve zakulisne radnje uzbunjenog ega.

Strah je preuzeo sve ingerencije ličnosti. 
Ni prvi ni poslednji koji je padom ogulio koljena. 
Dižem se, jer šta bi drugo!? Nebo je gore. 
Krećem se neobilježenim stazama. 

Neko je ostavio trag do pola puta. 
Druga polovina mi žulja nabrekla stopala. 
Držim čvrsto svoju frustraciju za ruku
I kidišem snagom marševskog koraka
U susret čudovištu odgriženog repa. 

Iz onog oblaka sikće nevrijeme. 
Bogovi se kupaju ledenom kišom. 
Jedan svijet se ubrzano gasi, 
Dok drugi se rađa uz veliki prasak. 

Nema te ovih dana...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović