Приказивање постова са ознаком zjenice. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком zjenice. Прикажи све постове

среда, 19. фебруар 2020.

Čvrsto stisnuti kapci



Davni strah na tvom licu,
Ima oblik krupnih očiju.
Naviknutih na širenje zjenica
Ispod čvrsto stisnutih kapaka.

U tebi vrišti bujica podsvesti,
Prolazeći kroz pukotine vremena.
Spuštaš ramena skroz nisko,
Da govor tela bude potpuno jasan.

Bojiš se sopstvene senke,
Koja ti se uvija oko nogu.
Kao pas željan pažnje,
Dok neprestano vrti repom.

Znam, bodriš se ćutanjem,
Jer su reči odavno presušile.
Stiskaš usne u ravnu crtu,
Prelazeći granicu iz straha u bol.

Sklupčana u uglu svesnog,
Čekaš malo svetla da poprska tamu.
Iz koje više i ne pokušavaš izaći,
Jer si odavno njen sastavni deo.

Strah ima oblik krupnih očiju...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 3. децембар 2019.

Prazan prostor




Ruke u praznom prostoru.
Ruke podignute nigdje.
Ruke bez tijela.

Glava u ništavilu.
Glava bez vrata.
Glava bez očiju.

Oči u tmini.
Oči bez glave.
Oči raširenih zjenica.

Dodirnuh te bez ruku.
Pogledah te bez očiju.
Okrenuh glavu bez vrata.

U mraku je samo prazan prostor...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

уторак, 5. април 2016.

Nemir







Ispod prividnog mira, nemir se kreće,
Zjenice širi, nebo potpuno lomi.
Nije tu bilo ni malo ljepote, sreće
Oko se neminovno kruni, komi.

Bacih pogled, gore , strmo, dole,
Pade niz stijenu, vrlo glatku,
Dodiri tvoje kose mnogo me bole.
Iz gorke te tope u vrlo slatku.

Jesam! Sad sam izašao ispod lista,
Samo gliste i crvi su mi sjedili na dlanu.
Vidim,  ispod jednog tankog kista,
Preplanulo sunce, preko tebe planu.


Dodiri tvoje kose mnogo me bole...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

понедељак, 7. март 2016.

Oko

Samo što pogledom skliznem po opalom lišću,
zaboli me misao o tebi.                                                      
Jesen te, svojom rukom, 
ubacuje u rasušenu i raspuklu dušu.

                                                                  
Onda, kada pomislim da ne živiš više u meni,
da sam te ugušio, protjerao, skačeš mi na rame, već otežalo od sjećanja.
Tresem se. Putujem u prošlost .                                                                                         
Stojiš na kraju svake ulice kojom prođoh.
Samo stojiš i gledaš, tim okom od sna.
                                         
Roniš mi po krvotoku. Bubre vene punjene željom.
Ubrizgan bol tutnji u glavi.
                                         
Kidam se na komade, i bacam u pećine uma.
Tamo sa zidova curi ludilo.                                                          
Sav sam ludilo, kada mislim o preklapanju tvojih trepavica.
O trenu kada su ih lizale suze.
                      
Ovlaženih vrhova otkrivale oko. 
Crno i kišno.                                                                                                          
Oko, puno zaboravljenih pogleda.
Oko, zgužvano poljupcima. Oko...
                                                                
Ženo, ubij me crnilom zjenice.
Prospi to mastilo po mom plavilu. Svrgni me sa trona tuge.                         
Ogrni se čvrstom namjerom , ispljuni me i zgazi.

Spriječi ovog  gmaza da ti upija sjaj.                                   
Budi ulicama početak i kraj. Budi meni brana.
Samo još jednom, okrzni me suncem.
                                          
Pusti zrak da me sprži i razlije.
Sastruži me obrvama i okači na uho vjetru.
                                                        
Zaboravi me, ženo...jer ja tebe ...ne mogu.


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović